|
ELEMENTA PATRIOTICA
U jednoj od
mojih nedavnih (i redovitih) šetnji svemirom pisane riječi, naletih i
na znamenitu latinsku izreku “Sic transit gloria mundi”, koja
me iz nekog cortexu nedokučivog razloga, istoga časa podsjetila na još
jednu: “Si vis pacem, para bellum!” Hrvatske inačice rečenih
antičkih mudrosti bile bi “I tako prolazi slava svijeta!”,
odnosno “Ako želiš mir, pripravljaj se za rat!” A obe izreke,
bolje rečeno njihova dvijetisućljetna aktualnost, iliti kronična
suvremenost bez adjektivne kontradikcije, ponukaše me po tko zna koji
put na promišljanja o ljudskom rodu i civilizaciji koje smo svi mi
izdanci.
Podsjetiše me
i na prošlodesetljetni kultni film “Peti element”, tek naizgled
futuristički western, a stvarno medijski pučko-filozofski pokušaj
odgovora na enigmu zla kao dominantne značajke cjelokupne ljudske
povijesti. Manje-više
retoričko pitanje i dilema glavne junakinje - koja je (uz zemlju,
vjetar, vodu i vatru) od zaštitnika, da ne velim Boga, kreirani
“peti element”, što sa svojim ljudsko-božanskim moćima (i
slabostima), jedini može, ali isključivo u simbiotičnom akordu s
ostala četiri elementa, sačuvati svijet od neminovne propasti - kada
se nakon ekspresnog učenja povijesnog razvoja čovječanstva pita -
Koja je svrha spasiti svijet, ljudsku rasu, civilizaciju, čija je
povijest ionako povijest mržnje, klanja, ubijanja, nepravde; zla kao
takvog? - ujedno je i pitanje na koje nam opetovano kroz milenije
odgovore nude, daju, naturaju bezbrojni dubokoumni mudroslovi i
vjerski proroci. Pa kad uredno sublimiramo sve teorije, sve bujice
riječi, argumenata, zapovjedi, zabrana, uputa, naputaka, pravila,
objašnjenja, ispraznog moraliziranja i nadahnutog praznoslovlja,
odgovor se, baš kao i junacima filma, nameće sam po sebi: “Ljubav!”
Rekli bi drevni Latini u još jednoj, isto tako vječnoj izreci:
“Amor vincit omnia!” Da, ljubav pobjeđuje sve i jedini je uspješni
odgovor na zlo koje nas okružuje, što potvrđuje i do dana današnjega
temeljito neshvaćena žrtva, odnosno poslanje jednog od rijetkih
istinskih tumača ljubavi svima nam zajedničkog Stvoritelja – Rabija
Jesue. Istinska ljubav, čija je elementarna potka u davanju, a ne
uzimanju, jest ta jedinstvena sila kojom su i Mila i Bruce spasili
svijet; jedina sila kojom možemo spasiti sebe. I tu, naravno, moram
hitro natrag u Hrvatsku.
Nakon
preživljavanja ere balkanskih troglodita u čijim je iskrivljenim
prizmama imanje, posjedovanje, inačica ljubavi, pa im je sukladno
takvom uljudbenom stavu i samozadovoljni trijumfalistički usklik bio
“imamo Hrvatsku!”, a ne toliko neophodan “ima nas Hrvatska”
(odnosno “volimo Hrvatsku!”), pred gotovo pune dvije
godine se, gracioznošću
i
bistroumnošću
legendarnih Radićevih gusaka, ugegasmo u maglovitu i tmurnu eru
bradatih, bešćutnih i anacionalnih kmero-liberalnih kastora, kojima je
i sama riječ “ljubav” nešto strano i odbojno, dok im je
Hrvatska pojam kojeg se gnušaju u tolikoj mjeri da ga pod svaku cijenu
i u najkraćem mogućem roku nastoje izbrisati; posve nihilirati iz svih
mogućih mentalnih, moralnih, zemljopisnih i inih registara. Njihova je
slavodobitnost i funkcionalna pragmatika neusporedivo perfidnija od
trogloditske, a takvi su im i promičbeni usklici, na koje, bludeći
bespućima interneta, naletih u nekoliko vremenski rastegnutih prigoda,
unutar njihovih službenih, netom ušminkanih “web stranica”. Počeli su
s “pošteno, pravedno, pametno”, odnosno “sigurnost,
dosljednost, poštenje”, ili, pak, kombinacijom koja veli
“posao, dobar
život,
poštenje”,
da bi nakon rečene godinice dvije nepune, objelodanili bjelodano poput:
a) “idemo dalje, pouzdano i odgovorno”; b) “živjeti
kao normalan svijet”;
c) – za
kvarnersko-istarsku uporabu - “SDP zna kamo gre, SDP zna kuda ide,
SDP sa dove va”, uz vrtnju crveno-bijelo-plavo-zelenih kvadratića
koji nam nude crveno-bijelo-plavu, plavo-bijelo-crvenu,
crveno-plavo-belu i crveno-bijelo-zelenu kombinaciju što valjda treba
značiti (barem sam ja tako shvatio) da Istra s Kvarnerom pripada i
Hrvatskoj i Jugoslaviji i Srbiji i Italiji; d) (še enkrat) “za
poštenu i uspješnu Hrvatsku”; uz zastrašujuću, alarmantnu i
zloguku finalnu poruku e) “naši ciljevi su poznati!” Sapienti sat!,
odnosno Upozoren – naoružan!
Ukoliko
se pozabavimo opetovanim naglašavanjem poštenja, što mi u misaonu
orbitu automatski ubacuje čuvenu zajebancija iz mladosti u kojoj
vojska uvijek govori o skraćenju, a kurva o poštenju, neminovno moramo
zaključiti kako naši(!?) JU-MEPURALAČANI (JU-rdana + ME-sić +
PU-sići & PU-hovski + RA-čan + LA-tin + ČA-čić + N-eimenovani + I-ni)
i sljedbeničke im kohorte, stvarno jesu i pošteni i dosljedni, jer
sasvim je očito da oni vrlo pošteno služe svoje, u antihrvatskoj
raboti dosljedne, gospodare, stavljajući ratio, što je pak u
njihovim rječnicima inačica za pamet, u funkciju vlastitog dobrog
života, pošto im posao izdavanja vitalnih hrvatskih interesa pruža
egzistencijalnu sigurnost. Da je tome tako, odnosno kobnu istinitost
gorespomenute udarne im parole “naši ciljevi su poznati!”,
potvrđuje bezbroj malenih i nemalenih detalja. Ako samo krenemo od
sustavne dekroatizacije Hrvatske, koja se odvija pod krinkom tzv.
“detuđmanizacije”,
neostvarivanja svih, doslovno svih (podvukao S.K.),
predizbornih obećanja, neshvatljivog i neoprostivog, suludog pače,
progona hrvatskih heroja, sve agresivnijeg, bezobzirnijeg i
neskrivenog antihrvatskog djelovanja interesnih skupina okupljenih oko
klana Goldstein, prečanskih petokolonaša i već spomenutih
Ju-mepuralačana, preko drastičnog smanjivanja broja zaposlenih čak
i nakon dva (a u nestrpljivom iščekivanju trećeg) kvazituristička
kvazibuma, organiziranog dolaska tj. povratka jučerasnjih i sutrašnjih
pripadnika četničkih hordi, ubrzane rasprodaje inozemnim gospodarima
svih mogućih preostalih hrvatskih dobara, te vanjske politike koja
svojom bezgraničnom dodvorničko-sluganskom poslušnošću u sprezi s
rečenom progresivno-galopirajućom gospodarskom ovisnošću, Hrvatsku i
de facto i de iure pretvara u najortodoksniju banana-republiku
- nebitno leno nebitnih feudalaca, stići ćemo do posvemašnje erozije
hrvatskog duha - supstance koja nas je sačuvala (bijući sačuvana u
nama) kroz milenij bezdržavlja i perpetualnu ambigentnu malignost
europskih susjeda, odnosno velesvjetskih velesila.
I tu se vraćam
prvoj latinskoj izreci. Prolazi, baš tako - prolazi, slava Hrvatske,
ali i slava svijeta. Stvorivši ga i zamislivši na ljubavi, Bog je u
svijetu dao ljudima da ga na rečenom postulatu i urede. No, i on se,
izgleda, zaigrao, te precjenio većinu onih koje je, kako se priča,
kreirao, i to ni manje ni više već na sliku i priliku svoju.
Posjednici, gospodari, šajloci, farizeji, hedonanarali (hedonistički
anacionalni liberali), diktatori demokracije i njihovi suvremeni
sljedbenici - malograđanski globo-teroristi, uspjeli su se nametnuti
kao meritum dobroga i lošega, pa se meni nameće misao kako
mazdaističko učenje naših predaka o Luciferovoj, Ahrimanovoj snazi i
nije baš skroz bez veze. I dok svi silnici, kako nas uči nepogrešiva
Magistra Vitae, ipak bivaju prepoznati, pa onda u konačnici i
poraženi, hedonanarali, kastori i malograđani sa svojom izvitoperenom
moralnom prizmom predstavljaju ključni razlog zašto prolazi i odlazi u
nepovrat slava svijeta. Već i stoga što bez njih silnici, oligarsi,
šajloci i farizeji ne bi ništa vrijedili, bili bi nemoćni. Ne bi imali,
kako se to danas popularno u Hrvatskoj veli “svoju bazu.”
Filozofija u kojoj je za ljubav, pa sukladno tome i za jedan od njenih
najglavnijih izričaja – domoljublje, dozvoljena jedino upotreba
engleske riječi love u doslovnom značenju svojeg hrvatskog
prijevoda, dovela je do toga da se sustav istinskih vrijednosti
poremeti do te mjere da poltronstvo, izdaja, amoralnost, egoizam i
anacionalnost postanu vrline, da se prosječni ljudi diljem svijeta
pretvore u tipove kojima je važno da imaju za žderati, piti, ševiti i
sve to kupiti, odnosno da se ne pomaknu od ideala Krapinskog
pračovjeka: “u se, na se, i poda se”. Važno je uzeti, a ne dati,
uz hrvatski endem dodatnog malograđanskog egzistencijalnog
egocentrizma: “Nek’ celi svet skup s Kroacijicom ode vrit, samo da mi nigdo ne dira
moju hižicu, peneze, kravicu (osuvremenjeno: autek), dečicu i ženicu.” I to baš
tim redom.
Prebacujem se
konačno, za finale, i na drugu izreku. Nosi i ona u sebi prividni
“contradictio in adiecto”, pošto govoreći o miru naglašava potrebu
spremnosti na rat. A baš u tom zecu leži grm. Silnici o miru
jedino govore kad se boje da bi mogli dobiti po njušci i dok ginu
niževrijedni.
Od
jedanaestorujanskog užasa, dakle puna tri mjeseca, svjedočimo kako
Empire strikes back (Imperij uzvraća udarac). Nesmiljena i
sustavna devastacija nesretne nam pradomovine u kojoj se, poput
Dresdena i Hirošime, sravnjuju gradovi (među njima i Kandahar, drevna
Alexandria-Arachosia, iliti Haravuati-Hrvat, glavni grad
antičkog Haravuatiša), te sasvim neselektivno tamane civili,
sigurno neće niti jednog jedinog američkog bojovnika dovesti u haški
kazamat, a zanimljivo je i svjedočiti kako su se proroci i svjetski
“protektori” demokracije ekspresno odrekli iste i njenih plodova,
ustanovivši doslovno preko noći i mimo svog “sankrosanktnog” ustava
Vojne tribunale, na kojima bilo koji osumnjičenik i okrivljenik za
terorizam može biti osuđen na sve moguće kazne, uključujući i smrtnu,
bez ikakvog dokazivanja krivice, bez ikakve mogućnosti obrane, odnosno
šanse da se ikada izvuče, dok u jednom tijelu utjelovljena
četveroglava isljedničko-tužiteljsko-sudbeno-egzekutorska aždaja nije
dužna nikada i nikome polagati račune glede vlastitih odluka. Sve je
očitije kako Bushu Junioru (i nadređenim mu oligarsima) ideal vladanja
baš i nije Papa Bush, nego Gruzijac Josif Visarionovič Džugašvili, a
Ashcroftu ziher u uredu umjesto Lincolna, na zidu visi Višinski. Nema
(možda i s pravom) oprosta za New York, ali nama, o svete li
hipokrizije, ti isti nemilosrdni osvetnici naređuju i naturaju zaborav
Škabrnje, Dalja, Gospića, Vukovara, Iloka, Osijeka, Sarajeva,
Srebrenice, Višegrada; određuju suživot sa svetosavskim koljačima,
koje nagrađuju perverznim Daytonom, bezuslovnom abolicijom, oprostom
starih i otvaranjem novih kredita, dok junake koji obraniše Hrvatsku
od sudbine istovjetne sudbini newyorških blizanaca (Croatia &
Bosnia?) procesuiraju u njedrima stare i nepopravljive droce
Europe. Šta velite na to hrvatske ulizičke gnjide?
No, vratimo se
latinskom. Politika se očito vodi Arte et Marte, pa se prava
korištenja i jednim i drugim načinom nikakako ne smijemo odricati,
glede i unatoč svih pokušaja da nam se uskrate.
I tako,
pripravljajući se, poučen izrekom, u miru mentalno za sljedeći rat,
na žalost (ili na sreću) neizbježan sukob u kojem će
Hrvatska - Republika Hrvatska i Republika Bosna i Hercegovina
doživjeti i preživjeti katarzu; u kojem će potomci Vivane, što
stolovaše u Kandaharu, i svih istinskih hrvatskih vitezova, idealista,
zaljubljenika, domoljuba i ljubavnika trijumfirati, ja se opet laćam
raznih knjiga. I kako mi pri ruci još nije netom izdata Mladenova
knjiga, uzimam onu u kojoj neki davnašnji i slabašni
pastir ima određenih
problema
s izvjesnim goropadnim pogolemim Filistejcem. I zamislite(!), ništa se promijenilo nije. David
je opet pobijedio Golijata!
P.S.
Pitate li se:
zakaj? Naravno, kao i u slučaju Vivaninih potomaka, zato kaj ljubav
pobjeđuje sve. A Hrvatska je ljubav moja, ljubav naša, baš kako
reče jedan od zaljubljenika u nju - Domovinu i sudbinu nam - dragi
Zlatko Tomičić:
Hrvatska,
ljubavi moja, i ovdje sam tvoj sin,
i ovdje sam
tvoje ime i tvoj sjaj.
Hrvatska,
djevojko moja, svuda mislim na tebe,
u svakoj
zemlji te sanjam, u svaki te nosim kraj. (…)
(SFK)
|
