|
TRIJUMF VOLJE
U
ovom se uvodniku uvijek iznova, i uvijek iz novoga kuta, vraćamo
nedostojnom stanju u kojemu se našla hrvatska nacija, te nudimo
rješenja za hrvatski problem, odgovor na hrvatsko pitanje primjeren
izazovu, trenutku i nacionalnim potrebama. Nekim se našim
sunarodnjacima učinilo kako valja učiti iz primjera briljantne,
pobjedničke športašice, gospodične Janice Kostelić, te njezine
obitelji. I nama se čini da je tako, no možda iz drugih razloga i na
drugi način.
Janičina pobjeda
izazvala je u svijetu novi val zanimanja za Hrvatsku: mnogim ljudima,
ne samo Hrvatima, mnogo znači šport. Došli su pomalo na svoje oni koji
se neprekidno pitaju «što će reći svijet». Eto, sada nas hvali, samo,
to je tek simbolična razina veličine što smo je zaradili plesanjem po
bijelomu snijegu sterilne mormonske provincije u Salt Lake Cityju.
Ali je u načelu
nepromijenjeno pogibeljno koketiranje s milošću bijeloga svijeta; ono
pretpostavlja da smo robovi, i još dodatno čini nas takvima. Držeći se
svjetskih kriterija, mogli bismo se komotno povući iz postojanja;
nitko nas ne će, ako se sami ne ćemo. Našega je to plod podaništva,
kada smo se, za razliku od Janice, u vlastitoj zemlji našli, tek sa
skromnom brončanom, na trećem mjestu; u Hrvatskoj, Židovi su danas sa
svojim rekorderskim «holokaustom» izbili na prvo mjesto. U stopu ih
slijede povratnici na mjesto zločina, Srbi, s kojima se opet bratimi
hrvatski narod kratka pamćenja. Svakomu vjeruju i ne promislivši, i
namah zaborave počinjene im nepravde i zločine, rekao bi za svoje
Hrvate Otac Domovine Ante Starčević.
I eto, tako, Židovi
i Srbi (ne svi, ne svi, dakako! – napomena za državnog odvjetnika)
kolo vode, a Hrvati im, posrbice i požidice, židoljubi i srboljubi
među njima, nemilice sekundiraju.
I tako je opet
Crvenkapica Hrvatica suočena sa svojim Vukom Karadžićem, koji je grli
i ljubi i voli i ne da je iz svoga zagrljaja, eda bi je što bolje
prožderao. Jedno samo pritom ostaje nejasno: ako se lijevo-liberalna,
jugonostalgična fronta u RH tako militantno bori za «građansku», što
će reći nenacionalnu, anacionalnu, konačno, protunacionalnu
državu, kako uspijeva u tom sklopu pronaći mjesta za nacionalne
manjine, za srpske kvote, za ponovni prodor srpskih izdajica i
petokolonaša na mala vrata u vrhove hrvatske vlasti?
Na jednome mjestu u
ovom ULTIMATUMU! čitat ćete po prilici: kada bi Hrvati znali i
htjeli svoj hrvatski probitak braniti onako kao što brane srpski i
židovski (i bijeloga svijeta i «međunarodne zajednice» i judeomasonske
kozmopolitske internacionale...), gdje bi nam bio kraj!
U Hrvatskoj danas
prema vani vrijedi načelo: pokornost pod svaku cijenu; a prema unutra,
generalna, paušalna, apsolutna sloboda. Dakako, sloboda za lezbijke i
veleizdajnike, sloboda za lijevu opstrukciju i destrukciju, a ne
sloboda za hrvatske veličine i svetinje, ne sloboda za ponos i
dostojanstvo, sloboda za ozbiljnu, odgovornu i iskrenu domoljubnu,
državotvornu, spasonosnu misao: nju selektivni, restriktivni,
totalitarni, teroristički liberalizam progoni u rubriku
ekscentričnosti i provokacija.
Kako više nema
komunistički shvaćene političke podobnosti, obveze na vjernost
Staljinu, Titu i jugopartiji, liberalizam se domislio druge: zabranio
je «govor mržnje», čijem progonu su sada Puhovski i drugovi smislili
poseban zakon, gori od svake sakralne i sekularne inkvizicije. Tko god
voli Hrvatsku, bit će proganjan po zabrani govora mržnje, mržnje prema
jugoslaviji i velikoj Srbiji, prema komunistima i nastranim
dekadentima, prema unutarnjem i vanjskom neprijatelju hrvatske države
i nacije.
Umjesto slobode,
nacionalne, duhovne i ljudske, liberalizam nam nudi «slobodni»,
«nezavisni» tisak. Bjelosvjetski gazde današnje Hrvatske velikodušno
dijele komplimente «slobodi» hrvatskoga tiska, koji dakako nije ništa
slobodniji negoli što je bio za Tuđmana, nego je, naravno, daleko
neslobodniji, ovisniji, jednoličniji. Za liberale iznutra i izvana,
međutim, sloboda znači nešto drugo nego za Hrvate: znači slobodu od
svega što misli i osjeća, diše i hoće hrvatski.
Liberalna sloboda
za protuhrvatsku destrukciju očituje se i u fetišizmu političkih
stranaka, koje su danas postale ključni čimbenik razdora u hrvatskom
narodu, postale su svojom vlastitom svrhom i ubitačnim tumorom što u
bezbroju metastaza izravno pripravlja smrt Hrvatskoj kakvu je, unatoč
svih bura i oluja, ograničenih suvereniteta i diktatura, znademo kroz
tisućljeće povijesne zbiljnosti. Stranački narcisi, sektaši, jehovci,
katakombičari – koji se svega boje, samo se ne boje razbijanja
hrvatskoga nacionalnog i državnog jedinstva, danas su zaposjeli
hrvatsko političko područje, i stoga će, radi pukoga nacionalnog
preživljenja, bez kojega je suvišno maštati o kakvim mu drago
svijetlim i uzvišenim ciljevima – i stoga će dakle, prije nego što
neki među nama i sanjaju, svom silinom i neumoljivošću, poput
elementarne nepogode, svima nam biti nametnuta dramatična i sudbonosna
parola, alternativa, dilema: smrt strankama, ili smrt Hrvatskoj!
Trećega nema jer zajedno ne mogu.
Trijumf Janice
Kostelić trijumf je rada i samoprijegora, naravnoga dara, njezine
osobne volje, volje njezina oca i uvježbavatelja, njezine obitelji. To
nije trijumf demokracije, to je trijumf odricanja i stege, vjerovanja,
poslušnosti i borbe. Janičina pobjeda odašilje nam poruku posve druge
vrsti, nego što bi je željeli primiti obezglavljeni demokrati, koji se
domišljaju izlazu iz katastrofalne krize – ali ne da bi živjela
Hrvatska, nego da bi opstala njihova bijedna i zlikovačka
partitokracija.
Kako bi spašavali
svoje pozicije, u očaju dospijevaju oni najmaštovitijim prijedlozima
razmišljajući tko će i kako spasiti njihovu liberalnu strahovladu od
posvemašnjeg rasapa. Sastavimo vladu stručnjaka! Izbacimo iz politike
sve starije od 50, 40, 30 godina! Gipsa na vlast! Pače, feministice na
vlast! – kako je to na Javnoj Kući TV izrijekom zatražila njihova
amazonska kraljica Sarnavka.
Imamo i mi, na
desnom krilu, alternativu, i ponavljamo je, i opetovano ćemo je
ponavljati dokle god budemo mogli govoriti, a ako i zamukne riječ, mač
će govoriti. Naša je alternativa jasna i čestita, podkrijepljena
brojnim dobrim razlozima. Ona se zove: nacionalna diktatura.
Nacionalna diktatura ili propast, to je izbor. Slobodni i
pošteni izbori, pak, hoćeš malo ljevlje, malo više u centar, možda
opet račanovce, možda nas Budiša spasi, možda preobraženi Hadeze
ojačan Hipicima i Đapićevim Sivim Vucima – sve to više ne pali.
Ispucalo se, potrošeno je, dosadilo i Bogu i vragu i ljudima!
Trebamo sve novo,
trebamo lijepe i muževne vizije, da ožive čisti ideali i željezna,
trijumfalna volja koja će ih ostvariti. Moramo biti državotvorni
nacionalisti; puko sentimentalno domoljublje ne će nam ni folklor
spasiti. A nacionalizam nije formula za jednokratnu uporabu. On je
volja jednoga povijesnog naroda da opstane i raste u slavi i veličini.
Danas je toga svjesna samo Nova Hrvatska Desnica. Ona otvoreno
najavljuje da će, ishodi li povjerenje naroda, ukloniti političke
stranke iz hrvatskoga narodnog života. Ne u ime prisile, sputavanja i
uniformnosti, nego da zaživi istinska hrvatska sloboda, u susjedstvu
slobodnih, suverenih Božjih nacija i njihovih nezavisnih država.
Destra
|
