|
DUHOVNA HRVATSKA
Sve
zemaljske kušnje, kroz koje prolazi Hrvatska, proističu iz njezina
značaja. Njen pravi nacionalni karakter više odgovara zasadama, koje
nam svijetle iz dubina vječnosti, kao sige modrih spilja, taložina
geoloških tisućljeća, nego historijskom prilagođivanju politike
empirijskim pokusima.
Ona
je srela zarana, u zelenim svojim ljetima, politiku «par
excellence», oličenu u Bizantu svetogrđa i raskalašenosti, a sada se
zapliće kao Pepeljuga u koncima ružnih zavjera, koje predu njene
sestre, zavidne knjeginje. Pa dok je prešućuju kao naciju, ili
hvataju njen lik u krivim zrcalima, njezino se ime podkrada kroz
podsvijest moćnih veledostojnika ovoga svijeta, kao dugo potiskivana
krivnja, koju bi moglo ukloniti obasjanje razbora.
 Hrvati
su drevni ljudi, a takvi doživljavaju osjećaj pravice kao dubok,
primarni potres duše. Maćehe gone zemljom pravdu, a Hrvatskoj, iako
joj se hoće života i u svijetu profanih iskustava, teško se odreći
načela, po kojima je ona sve ono, što jest. Odatle njena vječita
agonija, trajna napetost, među krajnostima svijeta Cezarova i
svijeta Duha.
Ona
je uvijek više, no na svoje rudnike, i njive ornice i polja
zlatoklasna, pazila na čas, kad li će proći, u čudnim znamenjima
neba, Jaganjac, koji pase među ljiljanima.
Nama
se, istina, žuri, ali što za nju znači sitniš stoljeća?
Viktor Vida (1913-1960)
Na
kraju vremena pravda mora carevati, pa dok glogov kolac bude zabijan
u humke vampira, dragulj njenog dijadema zasjat će kao suza utjehe
nad glavama njezine djece i njenih mučenika.
Tako
je majka Jelena kroz kostrijet otkrivala ljepotu svoje duše, kada je
slabašnim rukama pitala siročad, prezirući raskoš palača, koje se
mrve i ruše poput zrna u pješčaniku.
Zamišljam zemlju Hrvatsku kao bijelu kulu na glečernom visu, podno
kojeg plaze magluštine i sikću vatreni zmajevi, a u jarugama i
okopima ključa glib, što nikad ne će preplaviti svetog praga
otačkoga.
Evo
nam, dakle, Hrvatske na nekoliko milja od zemlje, u visinama. Ona
kraljuje nad oblacima s osmijehom bjelokosnim kroz ruže bijelih
obraza, kao Ljepotica u apoteozi u kvintesenciji svjetlosti i
muzike.
«Quale
nei plenilunii sereni
Trivia ride tra le ninfe eterne...»
U
ruci joj žezlo, pramovi joj kose mjesec srebreni, a ispod nje,
duboko dolje, grakću gavrani Gvozda u kasna stoljeća.
|
