|
SANADER I MESIĆ NA ISTOM ZADATKU
(valja nam deManolizirati, a ne deTuđmanizirati!!!)
Držim
da više ne trebamo čekati s prosudbom o tomu što nam se dogodilo na
nedavnim parlamentarnim izborima i kuda je Hrvatska krenula pod
kapetanskom rukom g. Ive Sanadera. Čemu čekati prvih sto dana
njegove Vlade, kad su glavne stvari već jasne! Dostatno je vidjeti
tko je počeo hvaliti g. Sanadera i njegovu Vladu: sveprisutna Jelena
Lovrić u riječkom Novom Listu i neizostavni Zoran Vodopija u
Vjesniku – da spomenem samo te dvije udarne pesnice
dojučerašnjih Račanovih medijskih režimlija i komitetlija.
Ona s Pantovčaka, a on iz Račanova dnevnog lista! A kada te počnu
hvaliti tvoji dojučerašnji najljući neprijatelji, onda nešto nije u
redu s tvojim kompasom! Stoga ću odmah reći: bojim se da nove
hrvatske guske upravo odlaze u maglu!
Kud
plovi ovaj brod, tko mu je «pilot», peljar? To uopće nije teško
naslutiti. Vratimo se samo godinu-dvije unatrag, kada su gg. Mesić &
Manolić javno i često izražavali želju za reformiranjem HDZ-a i
svojim povratkom u takav reformirani HDZ. Komu od razboritih i
domoljubnih Hrvata nije već sumnjiva čudna ljubav i sloga, koja se
svakim danom sve više razvija između Mesićeva Pantovčaka i
Sanaderovih Banskih dvora? To ide i mnogo dalje od donedavnog
nježnog odnosa prema g. Ivici Račanu. A čudno su se smirili i Vesna
Pusić i Rade Čačić. Uz to i ona začudna, sumnjiva, golema količina
nove ljubavi za neke naše – koliko jučer – neprijateljske nacionalne
manjine, prije svega četničku (svjesno rabim ovu oštru riječ).
Odjednom svi oni ulaze u Sanaderovu Vladu, a već su ionako
prekomjerno zastupljeni u Saboru, gdje će snažno, možda i
odlučujuće, utjecati na smjer i brzinu plovidbe našega nacionalnog
broda, na kojemu ćemo mi Hrvati, po svemu sudeći, biti najobičnija
brodska ciurma, najniža nacionalna manjina s najnižim
pravima. E, nismo za to glasovali! Ne za takva kapetana broda!!
G.
Mesić, od srpskog milja zvan «Meske», sve češće i sve glasnije traži
«detuđmanizaciju» Hrvatske. To izravno potvrđuje i zrela, solidna
novinarka Miroslava Rožanković (koja se odnekud opet vratila u
Vjesnik), u svom članku «Manje 'smetnji na vezama' Pantovčaka i
Banskih dvora» (Vjesnik od 5. siječnja 2004, str. 3): «Mesić
od Sanadera očekuje i daljnju detuđmanizaciju Hrvatske i vjeruje da
će Sanader to i provesti». Novinarka Miroslava Rožanković kaže da se
tu misli na otvaranje i raščišćavanje afera iz Tuđmanova doba, koje
su za vrijeme Račanove Vlade ostale u ladicama.
Teško je povjerovati da je riječ samo o tome, a ne o nečemu mnogo
dubljem i radikalnijem! Zašto bi, primjerice, predsjednik države
Stipe Mesić bio za ponovno otvaranje afere Dubrovačke banke,
kada je dobro poznato tko je njemu i Manoliću dao novac za osnutak
njihova udbaškog tjednika Nacional, a potom i Republike?
(Glavni urednik bio je najprije Ivo Pukanić, a onda Bruno Lopandić,
sadašnji vodeći novinar Vjesnika.) Stalno se pokušavalo naći
nepostojećega «petog ortaka» u toj aferi, premda je svima bio pri
ruci prvi ortak Neven Barać, čovjek zanimljive udbaške prošlosti. A
možda je «peti ortak» bio baš Josip Manolić, ne Ivić Pašalić, na
kojega se tako uspješno svraćala sumnja uspješno izmanipuliranog
općinstva. Tko je pak bio «šesti ortak» u toj aferi, ako ne onaj
kojemu je isti Neven Barać financirao predsjedničku izbornu
kampanju?!
Isto
tako teško je povjerovati da bi Mesić želio ponovno otvaranje afere
s Našičkom cementarom, koju je za sitan bakšiš pokušala
kupiti njegova kći Dunja. Ta je afera svojedobno brzo zataškana, ali
je vidljivo da netko tvrtku i dalje vodi za Mesićevu Dunju, jer se
njezin poslovni imperij širi po Srbiji i po Rusiji, kamo njezin tata
odlazi svakih pet-šest mjeseci. Zašto toliko često?
Očito je, dakle, da Mesić smjera na nešto mnogo dublje i
dalekosežnije kad tako često i uporno zahtijeva «detuđmanizaciju». I
pritom je vrlo radikalan. Što ga toliko «svrbi», nije teško
dokučiti. Zato on odbija vratiti nasilno umirovljene mlade generale,
zato odbija povući svoje udbo-komunističke veleposlanike iz ključnih
mu zemalja itd. Tu je čvrst i «decidiran». A Sanader, sa svoje
strane, ne će otpuštati partijsko-državne službenike, koji su se od
Trećega siječnja 2002 revanšizmom (!) vratili u državnu
upravu, redarstvo i HV. Infrastruktura Račanove partijske
demokrature ostat će netaknuta. (Obnovljena udbaška mreža po
hrvatskim veleposlanstvima također. Nitko od njih ne će biti
otpušten, a državna će se uprava «smanjiti». Fenomenalno, zar ne?)
Ovih
se dana uspostavlja tzv. «koordinacija» između ureda predsjednika na
Pantovčaku i ureda predsjednika Vlade u Banskim dvorima. Što će to
konkretno značiti, Mesić odbija reći. I ne mora. Mi to znamo:
Mesić i Manolić upravo reformiraju HDZ i pokoravaju Sanadera
i njegovu Vladu, te ćemo uskoro javno znati i ime pravog kapetana
našega državnog broda.
Sve
ostalo bila je izborna farsa. Sjetimo se samo viška od 200 tisuća
nepostojećih glasača, koji su se «iznenada» pojavili u biračkim
popisima uoči samih izbora. O tomu je naknadno nešto rekao i g.
Ivica Crnić, predsjednik izbornog povjerenstva. Jesu li, po uhodanu
običaju, i u tome imali svoje prste Josip Manolić i njegova stara
klika? Je li nas Manolić i opet nasamario?
Konačno, je li ovo danas uistinu pravi HDZ? Ili je to puki surogat
HDZ-a, prividno vođen po Sanaderu i Šeksu, a reformiran po
Manolić-Mesiću? Ili je sve to skupa naprosto ista pašta?!
Je
li to ona Sanaderova «Pirova pobjeda», koju sam prorekao i na koju
sam oštro upozorio još 27. travnja 2002?
Daj
Bože da nisam u pravu!
Šestoga siječnja 2004
|
