|
KAKO DALJE DESNO?
Nešto
se događa s desnicom, ali tek treba točno vidjeti što. U Hrvatskoj,
ponešto je ona obećavala tamo 2000, kada je uspostavi Trećejanuarske
strahovlade uslijedila stanovita reakcija, samo je bila i ostala
kratkoga daha. U Europi, «umjerena radikalna desnica», ona
monoprogramatska, koja se uglavnom iscrpljuje u pokliču «Stranci
van!», ulila je dosta nade svojim pristašama 2002/2003. Na
parlamentarnim je izborima u nizu zemalja doživjela razmjerni
trijumf, a čuvare postojećega već je obuzela posve ozbiljna panika,
histerija i paranoja. I što je uslijedilo? Vrlo brzo, Haider je
potonuo u zaborav i svoju provinciju, a Gianfranco Fini pretvorio se
– eda bi politički napredovao - od uspravnog sljednika fašističke
revolucije u ljigavog pripuza parlamentarizma. Le Penu je pariška
ulica onemogućila izbornu pobjedu (njegovu «disidentu» Megretu
Chiracova je «desnica» upravo zabranila bavljenje politikom), a na
nizozemskoj ulici Pima Fortuyna kao psa je ustrijelio fanatični
pobornik životinjskih prava. Iznenadna smrt naglo je prekinula i
rusku uzdanicu, generala Lebeda. Desničarske vladavine, poput onih u
Latinskoj Americi, pometene su već osamdesetih i devedesetih,
beskrvna antikomunistička kontrarevolucija nije uspjela potaknuti
obnovu monarhističkih i desno-nacionalističkih vladavina, a
protuamerička se uporišta ruše kao domino-kocke: jučer Afganistan i
Irak, danas Iran, Sirija i Libija, sutra Koreja i Kuba.
A
Hrvatska? Pobjedio je favorit domaće pseudodesnice, demokratske,
kapitalističke i proameričke, riječju – liberal. I kao što su se
glupani samozavaravali da će na izborima trijumfirati (i naciju
spasiti!?) Pašalić, tako su se obmanjivali i da je spas u
 splitskomu
doktoru književnosti. No, što se nije usudio ni pomisliti
strašljivi, oklijevajući mali Ivica, sada dan za danom u
neizbrisivu, krutu i žalosnu stvarnost pretvara Veliki - baš zato
jer mu njegova publika slijepo vjeruje, što god on učinio. A učinio
je za ovih malo tjedana i previše: slizao se i s iredentom i s
četnicima i s aušvicarima, obećao američkom gazdi hrvatsko topovsko
meso, pokrenuo neviđenu kampanju protiv državotvornog lagera:
Thompsona se pretvorilo u divljač za odstrijel, pripravlja se lex
Goldstein, koji će pod prijetnjom drakonskih kazni zabraniti
slovo «U» (nisu predvidjeli da će im tada Pusićka postati Vesnom
Psić!), a diljem zemlje divlja holo-histerija, državni čelnici plaču
na izložbama tuđih žrtava, mladež se tamo silom dovlači i ispire im
se mozak, kako bi bilo posve nezamislivo da je u pitanju neka
istinska hrvatska svetinja. Tada bi takvo nasilje nad gimnazijalcima
jamačno bilo odbačeno kao totalitarizam i povrjeda osobnih sloboda.
I što sad? Da čekamo još četiri godine do slijedećih izbora, kako
smo se naslušali u vrijeme narančastoga regimenta?
Sve
što je disalo i malo muževnije, otpuhano je: Pašalićevi bloketaši
sa svojom «modernom Hrvatskom», baš kao i hipici Tuđmana jr.
te demokršćani Ante Kovačevića, a i novosklepani «vođa hrvatske
desnice», koji ne želi biti desničar, i koji ne zna što desnica jest
(Igor Zidić); pseudodesničarske i parapravaške krhotine da i ne
spominjemo, a jedini spomena vrijedni pravaš, Luka Podrug, povukao
se iz prve političke garniture. Đapićevi su se pak eks-pravaši
definitivno profilirali kao stranka bljedunjave i oportunističke
parlamentarističke rutine, koja se otvoreno izruguje «ustaškim
gubitnicima» (koketirajući tako s «partizanskim dobitnicima»!), a
šef im je još k tomu najavio i ritualno-pokajnički pohod samomu
svetištu aušvic-mitologije te religije «holokausta» u jeruzalemskom
Yad Vashemu. Nevolja je samo što ga Židostan ne želi, jer mu ne
oprašta «ustašku» prošlost. I gdje je onda hrvatska desnica? U
udrugama demokratiziranih ustaških umirovljenika? Na koncilaškom
Kaptolu, kako to detektira lijevo-liberalni establishment? Na
koncertima apolitičnog domoljuba Thompsona, čiji ustašoidni
slušatelji već slijedeći dan pohrle lepom Đoki
Balaševiću? Ili možda u malograđansko-umjerenjačkim,
demokratsko-konformističkim tjednicima «Fokus» i «Slovo», koji
skromnim snagama daju svoj doprinos ratu mediokritetskog diktatora i
izbornog uzurpatora Dablju Busha protiv plebiscitarnoga vođe iračke
nacije, feldmaršala Saddama Husseina al Tikritija?
Što
da se zaključi, doli da je desnica, onakva kakva je, u Europi i u
Hrvatskoj, zahvaćena ozbiljnom krizom, egzistencijalnom, ali i
identitetskom, jer i ono što od nje uopće preživljava, zapravo
ostaje miljama udaljeno od idealnog tipa i poželjnog obličja
desnice, koja je bitno određena trijadom
monarhizam-konzervatizam-fašizam, a s krupnim kapitalom, slobodnom
trgovinom, plutokratskom ideologijom profita, sluganstvom Americi,
Bushevim imperijalno-genocidnim pohodima, ljudskim pravima i
liberal-demokratskim parlamentarizmom, nema baš ničega zajedničkog.
Koji
su izgledi desnice? - pitati nam se, jer bez korjenitog i skrajnjeg
angažmana na braniku svetih zasada našega svijeta, ovaj će kukavno
propasti: globalizirat će nas, dokinut će i granice i države i
narode, uspostavit će nadzor kojemu ništa ne će moći uteći, bit ćemo
svi jednaki robovi univerzalnoga svjetskog kozmopolisa neovisnih
medija, dijaloga i totalitarno-terorističkog progona svake slobodne
misli, poistovjećene sa smrtnim grijehom «govora mržnje» te
povrjedom sakrosanktne zapovjedi «političke korektnosti».
Jest,
ima u Europi, ima u Japanu, čak i u Americi, slobodnih ljudi,
neustrašivih mislilaca i djelatnika, boraca i organizacija.
Spomenimo sada, kao pars pro toto, tek Deutsches
Kolleg Horsta Mahlera i Oberlerchera, te mladež NPD-a u
Njemačkoj. Sve je to na rubu legaliteta, sve se to izlaže
svakodnevnom zastrašivanju liberal-demokratske strahovlade,
uključujući uhitbe i bestijalne osude. Paradoks je htio, da neki od
progonjenih glasnogovornika istine i pravde, navlastito povijesni
revizionisti koji su se usudili argumentirano dovesti u pitanje
nedodirljive pobjedničke verzije o fašizmu, «aušvicu» i II Svj.
Ratu, - nalaze utočište u onoj istoj tvorevini USA, iz čije se
judeomasonske lumpen-intelektualne subkulture i generiraju sve one
nevolje koje nas snalaze. Štiti nas, uz ostalo, prvi amandman
američkoga Ustava, koji slobodu izražavanja mišljenja stavlja na
visoko, liberalnim smicalicama nedokučivo mjesto. Da toga nema, ne
bi bilo na međumreži ni ovoga desničarskog glasila ULTIMATUMA!.
 I
opet, a Hrvatska? Hrvati jesu domoljubi, jesu i vojnici, ali nisu
nacionalisti, što znači da nisu svojoj nacionalnoj stvari odani
skrajnjom odanošću, kojom se ne samo brane postojeće pozicije, nego
se i proširuju tvarni i duhovni horizonti onako kako se to čini kada
postoji svijest o nacionalnom usudu i o nacionalnom poslanju.
Današnji Hrvati ne razmišljaju kako da se konačno oslobode tutorstva
i vazalstva, naprotiv. Svakodnevno čujemo da je bolje biti američki
ili židovski, negoli srpski, ili možda «balijski» kmet (lakše je
ratovati protiv muslimana, nego ih vratiti u hrvatski nacionalni
korpus!). Ali, kmet, rob, to se mora biti! Svaki zdrav narod ponaša
se nalik Židovima, premda bez primjesa njihova ekscesivnog,
ekskluzivnog šovinizma. Hrvati su žarki židoljubi, Židovima se
ulaguju i kada im ovi rade o glavi, ali ni slučajno da bi poprimili
nešto od nepokolebljive židovske samosvijesti! Svijest o usudu i
poslanju, međutim, koja Hrvatima tako tragično nedostaje, kadra je
artikulirati, pospješiti i na djelu provoditi samo politička
desnica. Hrvati su narod u kojemu nema desnice, pa i ona koja je
donedavna uistinu postojala, svjesna da se spas hrvatskomu rodu ne
može dogoditi na njegovu tlu, posvećuje se užurbano povezivanju s
euro-gibanjima, eda bi se preko velikog prevratnog pothvata na
europskoj narodnosno-uljudbenoj substanci povratno pokrenule
spasonosne promjene u našemu narodu, kao i promjene toga samog
naroda sa svim zlokobnim i zloćudnim što je on naslijedio iz
stoljeća svojega nacionalnog malodoblja.
Što
dakle, i kako? Nema nam druge, nego posegnuti za jednom snažnom,
samosvjesnom, a nadasve djelotvornom Nacionalističkom
Internacionalom. Ona se rađa, ona postaje stvarnost, za hrvatske
narodne težnje ona je jedini spas. Sami ne možemo, jer smo se
vlastitom krivnjom srozali do nedostojnog položaja malog naroda,
banana-republike vođene tuđinskim sluganima. Oslonimo se i mi na
strance, ali one koji štuju i svoju i tuđu samosvojnost i
samobitnost. Oslonimo se i mi na Europu, ali Europu slobode i
suvereniteta, umjesto ove njihove lažne Europe mediokritetske i
tiranske judeomasonske tehnobirokracije, u kojoj, kao u crnoj rupi,
nestaju nacije i države. Oslonimo se na snagu, a ne na slabost, na
nezavisnost umjesto vazalstva, na zdravu ratobornu silu umjesto
njihovih ljudskih prava, političke korektnosti i tolerancije.
Dignimo se svi, elite i mase, stari i mladi, Hrvati rame uz rame s
našom braćom po oružju! Svrgnimo gnjusni jaram dekadencije,
partitokracije i veleizdaje!
|
