|
«PRIJATELJ HAAG»
Svaka
čast hrvatskim braniteljima, generalima Markaču i Čermaku, ali kada
su već odlučili – bez ikakve potrebe – izručiti se na milost i
nemilost stranom i političkom, zločinačkom i protuhrvatskom
tribunalu u Haagu, morali su to učiniti časnije i dostojanstvenije,
umjesto da se Čermak ulaguje Sudu zahvaljivanjem na banalnoj
medicinskoj usluzi koju mu je dopustio.
Zapravo se čovjek spram Haaga može časno odnositi samo na dva
načina: ili se od njega sakriti, kao hrvatski vojskovođa Gotovina,
ili ga ne priznavati i rugati mu se, kao srpski Vožd
Milošević. Tko god priznaje Haag, mjesto mu je u njemu.
Ali, Haag nije stvoren za Srbe, koliko god ih on, radi ravnovjesja,
tražio i osuđivao. Stvoren je – upozoravali smo na to od samog
početka! – za Hrvate: eda bi se, izmišljanjem i napuhavanjem
«ratnih zločina» umjesto njihova amnestiranja, te mesićevskom
«individualizacijom» krivnje, još jednom zapravo kolektivizirala
krivnja čitave hrvatske vojske i nacije, te kriminalizirala i sama
pomisao na suverenu i nezavisnu hrvatsku državu.
Danas se pokazuje da smo bili u pravu: hrvatske države nema,
naslijedila ju je kombinacija «zapadnog Balkana» i «europske unije»,
dakle jugovine na novi način, u kojoj Hrvatska nestaje na stari
način. U protuhrvatskoj mitologiji Republika je naslijedila
Nezavisnu Državu, diktator Franjo diktatora Antu, zlikovac Gotovina
zlikovca Luburića. U čemu je razlika? Zar je Hrvatska doista kadra
biti svoja samo u ratu, zar nije kadra opstati više od 4-5 godina?
Zašto više nismo svi mi Mirko Norac, zašto više nitko ne prosvjeduje
protiv optužnica i izručenja? Zar je ropska kapitulacija postala
nešto drugo, nešto hvalevrijedno, ako na nju nuka «naš» Veliki
Ivica? Nije li ipak, i nehotice, iz straha, dakako, nacionalni
interes bolje čuvao njihov Mali Ivica? Nije li velemag novoga
režima, Šeks, upravo izvalio kako bi on i Tuđmanu, da je živ,
savjetovao odlazak u Haag? I nije li najglasniji zagovornik
veleizdajničkoga Haaškoga zakona bio onaj koji danas galami kako su
generalska izručenja veleizdaja?!
Pa što svi oni misle? Misle li doista da je onaj sud pravedan? Da
treba imati jurisdikciju nad Hrvatskom? Da je važniji masonski
tribunal u službi američke globalizacije negoli spasitelj i vođa
hrvatske nacije?! Da je Haag prijatelj, a Tuđman neprijatelj? Očito,
misle.
Misle da nam je osobito važno strancima dokazivati kako nismo
zločinci, nacionalisti, Ustaše. No, što se više branimo, za njih smo
sve gori. Hoćemo li postati nalik njima da nas puste na miru? Ili
ćemo, umjesto jalova i štetna obranaštva, prijeći u muževni i
samosvjesni napad?!
Hrvatski puk prima Haaške optužnice kao nešto fatalno, što biti
mora. Ne doživljavaju se više ni kao elementarna nepogoda, nego kao
rutina, normalnost. Baš kao što je postalo normalno da nesretna
vještica iz talijanske Švicarske bude glavna vijest, štoviše,
stvarna vladarica hrvatskom državom i narodom.
Zašto ne naučimo konačno nešto od kobnoga susjeda, umjesto da ga
samo proklinjemo, a ne znamo ga pobijediti (nego raspuštamo vojsku
upravo kada on ponovno diže glavu)? Srbin je ono što jest, a Hrvat
je ono što misli da od njega očekuju i da su mu spremni dopustiti
vlastiti neprijatelji.
I
dok neki Milan Kovačević u špijunskom «Jutarnjem Listu» javlja da
se, iako je i sam dio hrvatskog naroda, ne smatra sudionikom u
«individualnoj» krivnji (nedužan je, za razliku od svojih generala),
novi srbo-premijer Koštunica ponosno uzvikuje kako Srbija «nije
isporučitelj ljudske robe Haaškomu tribunalu». Nije ga briga za
Carlu del Ponte. Srbi su jedinstveni i solidarni, a Hrvati vuku
svaki na svoju stranu. Oni «ne će biti kao Srbi», pa makar propali.
Boje se da, bez izručenja Gotovine, ne možemo u integracije. A ne
shvaćaju da je neizmjerna Generalova poslijeratna zasluga upravo u
tome, što nam svojim skrivanjem udaljuje katastrofalnu perspektivu
potonuća u Uniji, koja za hrvatski narod i državu može značiti samo
sigurnu smrt.
I
sto generala smjelo bi se žrtvovati da Hrvatska ostane svoja, da
bude velika, jaka i vječna. Ali sadašnja žrtva se prinosi samo za
hrvatsku propast. Nu ipak, zar baš moramo postati roblje, slobodno
tek da izabere gospodara: Ameriku ili Europu? Tko da nam konačno
otvori oči? Tko da nas povede? Tko da nas spasi? Da je živ duh
Desetog Travnja, ne bi se postavljala takva pitanja. I ne bi
sljednici jugokomunističke strahovlade usred Hrvatskoga sabora,
nekoć još državnog, zapomagali i divljali samo zato jer se jedan
hadezeovac usudio u Madridu posjetiti Poglavnikov grob; a ne bi se
ni njegov šef Hebrang prenemagao da je dotični na grob «nabasao
slučajno». Ne, nego bi smrtni ostatci prvoga obnovitelja Države
danas počivali gdje im je mjesto.
Neka je vječna slava i hvala dvojici obnovitelja Hrvatske Države u
XX stoljeću, Poglavniku Anti Paveliću i Vrhovniku Franji Tuđmanu!
PS:
Nakon osam godina i četiri mjeseca odležanih u Haaškoj tamnici,
hrvatski general Tihofil Blaškić osuđen je na devet godina robije! S
45 na 9, to je smanjenje kazne za punih pet puta! Što nego razlog
hrvatskim robovima da započnu s pjesmama zahvalnicama i
poklonstvenim hodočašćima u Haag, te da svijetom razglase istinu o
pravednom, nepolitičnom sudu, koji uviđa svoje pogrješke, i na čiji
bi se poziv zato svaki pošteni Hrvat smjesta imao odazvati! No stvar
pravde, istine, nadasve, nacionalnog interesa, stoji ipak ponešto
drugačije. Blaškić nije oslobođen optužbe. Kriv je. Ne zato da mu
se, nedužno osuđenom, ne bi morala isplatiti golema odšteta (ona
ionako ne bi došla u obzir), nego zato jer Hrvat kojega se Haag
dočepa mora biti kriv. Zar je devet godina za mladog, oboljelog oca
obitelji, hrvatskog bojovnika i junaka, ni krivog ni dužnog, malena
«kazna»? Haaški sud, nakon ove terorističke osude, izlazi ojačan, a
Blaškićevo će mjesto zauzeti desetak drugih nedužnih Hrvata, na koje
su Mesić i Nobilo, «braneći» Blaškića, svalili njegovu «krivnju».
Jedina korist ovoga ishoda sastoji se u tome da će se jedan časni i
čestiti Hrvat, nakon dugih godina kalvarije, sada ponovno naći u
krugu svoje obitelji (osam mu je mjeseci Haag «velikodušno»
oprostio).
|
