ULTIMATUM!              

glasilo desnice u hrvata

     DOMA               NOVI BROJ               KOLUMNE               POHRANA               SVEZE               KRUGOVAL               IMPRESSUM

KRONIKA

TEKUĆEG RASAPA

ali jusuf

hećimović nikšić

Politički dnevnik 

Piše: Ali Jusuf Hećimović Nikšić

Dne 21. veljače 2004: danas sam popodne bio u gradu (odbojkaška utakmica) i nešto prije smrknuća vidim ovu scenu. Ono što se dogodilo, čvrst je dokaz da u hrvatskom društvu nema nikakve promjene i da mu budućnosti nije.

 

Dakle, hodam šibenskom Kalelargom i vidim skupinu mladih ljudi (između 16 i 20 godina) i djece (od 5 do 8 godina); bilo ih je pet-šest komada. Svi se očito vrlo dobro poznaju, vjerojatno su i u nekoj rodbinskoj vezi, i vraćali su se s Karnevala koji se održao oko 14 sati.
Jedan od mladića - mogao bi imati oko 17-18 godina - zadirkivao je jednog dječaka (mali je imao oko 5-6 godina) u rečenoj skupini; zadirkivao ga je nesmiljeno. Mali se strašno uzrujao i htio izazivača ritnuti nogom, što ovaj nije dopuštao tako da ga je odozgo držao za glavu. Mali se sve više – to više što je bio nemoćniji da ga udari – nervirao, tako da je na kraju upao u histeriju. I vidjevši da mu ne može ništa, poče ga psovati. Ali, kako? Evo
ovako:"G.... ustaško."; "J... ti pas mater ustašku" (Nota bene, možda su čak i braća, jer se veliki na to smijao); "J.... ti mater ustašku.". I sve tako. I to u XXI stoljeću, u "Krešimirovom gradu", u "najstarijem hrvatskom gradu na Jadranu", u "neodvisnoj Hrvatskoj", itd. itd.

Očito da je dijete u kući čulo, da se ljudi mogu najbolje vrijeđati ako ih se zove ustašom.
Pa naravno: u gradu partizana, u gradu Ive i Vinka Brešana. Što ima da su ih Srbi iz daljine bombardirali, ubili su pri tomu 29 građana na ulicama i u stanovima. Taj je roditelj slučajno preživio, jer je svatko mogao biti među ovih 29 ljudi. A on dijete ne uči, "j.... ti partizansku mater", niti "j.... ti komunističku mater, niti "j.... ti srbsku mater". Ne, on dijete uči: j.... ti ustašku mater. To je najbolja psovka, najdublje reže. Eto, to je zašto meni ne trebaju Hrvati, zašto meni ne treba Hrvatska.

Netko će reći da je to sitnica. Ne, u tim stvarima nema sitnog niti krupnog, sve je krupno.
Allahu akbar!
Ali Jusuf Hećimović.

Iz Šibenika, 21. veljače 2004, pišem Milanu Koliću, gradonačelniku grada Gospića (Budačka 55, 53000 Gospić):

Poštovani gospodine Koliću,

 

imam potrebu obratiti Vam se s nekoliko riječi. Ja sam samo porijeklom Ličanin (majka Matija Hećimović, 1994 zaglavila u srbskom logoru u Belom Manastiru,  rodila me je kao Josipa Nikšića). Majka mi je rođena 1912 u zaseoku Vučići (Bukovac, Perušić), a otac Ivan Nikšić 1902 u zaseoku Vukava (Široka Kula), mjesta koja su Vam zacijelo poznata, posebno iz ovoga posljednjeg rata.
Prije nekoliko dana vidio sam na tzv. hrvatskoj televiziji izvješće o posjetu Ličko-senjskoj županiji druga Čović Ive, glavnog ravnatelja HEP-a, inače "stručnjaka" za elektriku u posljednjoj jugoslovenskoj vladi ratnog zločinca Markovića Ante.

Rečeni drug posjetio je Vaš grad i Vašu županiju glede obnove spomen-kuće američkog pronalazača, srbsko-vlaškog podrijetla, Nikole Tesle. Pri tomu ste i Vi za rečenu komunističku televiziju izjavili kako će grad Gospić podići dostojan spomenik pronalazaču Tesli.

Neosporno je da se u Smiljanu, u kući protojereja Tesle, u XIX stoljeću rodio Nikola Tesla, koji će poslije u Americi postati najveći i najvažniji pronalazač u dosadašnjoj ljudskoj povijesti. Međutim, ne vidim zašto bi "hrvatski porezni obveznici" obnavljali kuću srbskog naučnika, a Hrvatski narod slavio istoga naučnika! To je novo jugoslavenčenje uvedeno na mala vrata.

Mogli biste barem znati da je u Srbiji, zemlji odakle su prema Hrvatima u posljednjih poldrug stoljeća kretale sve zločinačke akcije u cilju uništenja toga naroda, kult Tesle neobično visok. U duhovnoj sferi oni na najviše mjesto stavljaju četiri Srbina: Rastka Nemanjića (Svetog Savu, osnivača autokefalne Srbske pravoslavne crkve), Dositeja Obradovića (najvećeg srbskog preporoditelja), Vuka St. Karadžića (amaterskog lingvista, jezikoslovca koji je pokrao gramatiku Bartola Kašića i istočnohercegovačko-vlaški idiom
srbskog jezika uveo i Hrvatima; i Vi i Vaša djeca, gospodine Milane, zahvaljujući zagrebačkim vukovcima-fukarama govorite neku "hrvatsku" inačicu srbskog jezika) te Nikolu Teslu (najvećeg i najumnijeg Srbina svih vremena).

Upravo Tesla ima, možda, najveći kult; brojna su udrženja, fakulteti, muzeji,
simpoziji posvećeni Tesli.

I sada Hrvati (ponovno) dijele Teslu sa Srbima. Čemu? Za naše "šolde" dižemo spomenike koji će biti orijentir srbstvu i srbskoj zemlji na Zapadu. Da  se vidi dokle je Srbija. A što nedostaje Dancima, Francuzima ili Kinezima što se kod njih nije rodio Tesla? Dalje, sve svjetske enciklopedije pišu da je Josip Ruđer Bošković srbski naučnik. Komu ćete dokazati da je isusovac Bošković Hrvat, ako se otimate za Teslu (posebno se u tomu ističe u komunističkom propagandnom listu «Vjesnik» stanoviti Igor Ratković), ili za najvećeg srbskog književnika Ivu Andrića (Dobrica Ćosić, 1993, Višegrad, nakon što su poklali Muslimane:"Andrić je najveći nerođeni Srbin!" Dakle, nije rođen kao Srbin, ali je svojim djelom i držanjem to postao)! Kako ćete svijetu dokazati da dubrovačka književnost nije srbska, kao što Srbi tvrde?Nije manje važna stvar, to Vi znate bolje od mene, da su srbski banditi za posljednjeg rata preimenovali Novi Lički Osik u Teslagrad. Da su moje rođake u Bukovcu i Vukavi, i u onomu ratu i u ovomu ratu, klali zgoljni
obožavatelji Nikole Tesle, jest činjenica. Naravno, on za to nije odgovoran, ali njegovo ime ima u Lici znak smrti.

Pazite samo, iza obnove kuće (koliko ja znam, ona je vrlo dobro obnovljena) i dizanja spomenika, slijedi spomen-kosturnica u Jadovnu. Potom, će se smisliti ostale jame-golubnjače, gdje su ustaše Franje Tuđmana bacali srbsku nejač. Potom slijede suđenja hrvatskim vojnicima, isprike Srbima, te abolicija svim srbskim zločincima (što je Sabor zapravo već 1993 prihvatio). Potom povratak svih Srba; bit će bolje zaštićeni i od vukova i od međeda.Drugarica Škare-Ožbolt pripravlja velika suđenja za ratne zločine koje su
Hrvati počinili nad Srbima u Domovinskim ratu! Zar nije u siječnju 2000 Vaš sugrađanin Pavao Rukavina oslobodio društvo Budisavljevića Čede svake krivnje za pokolj u Širokoj Kuli i Bukovcu? Gdje je kraj? Četnik Nikola Stojanović još je 1902 rekao:"do istrage vaše ili naše". Hrvatska vlast misli samo o Srbima; nema ništa od Hrvatske države, ako će ju podupirati Pupovac i ostali četnici, ako ukida Srbijancima vize, ako diže takve spomenike.

Nato-pakt sprema zrakoplovnu bazu u Udbini! Ameri će povratiti Srbe kao pomoćne radnike, i eto opet srbske Like. Samo, ovaj put, kada se nasele Ameri, Srbi će imati bolju potporu nego je to bila traljava JNA.

Vi samo dižite spomenike Srbima, a m oj stric Božo Nikšić neka leži u neobilježenoj jami pored gospićkog groblja (u svibnju 1945 su ga ubili rodijaci Nikole Tesle), koju je Grad Gospić zalio asfaltom. Valjda da se ne naljute Srbi.

Eto, ja toliko. Budućnost (kada  to postane povijest) ne oprašta niti jedan krivi korak. Bojim se da nema ništa od takve Hrvatske. Samo malo da privirite u Srbijansku Televiziju, pa da vidite kolika je mržnja na Hrvate, daleko veća nego 1991. Radikalna stranka i njezin lider, "gospodin Tomislav Nikolić", odredit će sudbinu Hrvatske (naravno, uz svesrdnu pomoć zagrebačkih četnika-novinara; baš sinoć u TV dnevniku četnik-jurišnik Družijanić mrtav-hladan kaže da je Norac osuđen "za ubijanje Srba u Gospiću"). Ako je to realnost, bolje da nije niti nastajala takva Hrvatska. Ja imam troje odrasle djece i bojim se za njihovu budućnost, bojim se za njihove živote. I molim Vas da ovo pismo shvatite samo u naboljoj namjeri, kao upozorenje, jer opet je hrvatska šutnja na djelu. A šutnja je odobravanje. Ja ne ću šutjeti, niti sam ikada šutio.

Pozdrav od Ali Jusufa, perušićkog Turčina.

Gospodine Domagoje Margetiću,

u «Hrvatskom Slovu» od 13. veljače, na 32 stranici (Crvena olovka), piše: "Na beogradskoj televiziji braće Karić gostujem u emisiji 'Klopka' (...) U publici 'probrani' studenti. Vrlo mučna atmosfera: iza uljuđenih fraza nazire se ponor nezamislivih razlika. Hrvati i Srbi možda govore sličnim jezicima, ali očigledno da se sve manje razumiju. Ponor među nama bit će sve veći i sve dublji. Ivan Zvonimir Čičak."

Ne znam odakle ste prenesli rečenu bljuvotinu četnika, udbaškog provokatora i Sorosevog plaćenika IZČ. Naravno da sam gledao rečenu emisiju, i atmosfera uopće nije bila "mučna", dapače, vrlo prijateljska. Voditeljica, jedna vrlo korektna plavka (mislim, korektna u smislu: nije četnikuša), i gosti: četnik-poticatelj rata od 1991-1995 novinar Brana Crnčević, IZČ, i neki treći, koji je i dalje ostao komunist. IZČ je odmah rekao da je

antifašist i antikomunist, što mu nitko nije uzeo za zlo, a svoj antifašizam je iskazivao tako što je dva puta ponovio kako je brojio samo mrtve Srbe u ratu (i to nakon što je četnik Crnčević rekao da njega ne zanima Hrvatska, niti o njoj piše, nego da ga zanimaju samo Srbi u Hrvatskoj, i da o njima piše, da piše o mrtvim Srbima koje su poubijali razulareni Tuđmanovci).

Međutim, publika na takove darove uopće nije reagirala. U uvodu emisije Brana je izjavio kako on 1991 nije bio za rat (odgovarao je, kako kaže, Miloševića da ne ide u rat; laže, kurva četnička), nego je bio za to da se Sloveniju pusti (??!!), a da se Hrvatsku spriječi tako što će se uložiti 100.000.000 (sto milijuna) dolara u promičbu o genocidnim Hrvatima, o povampirenim ustašama, logorima, itd. itd. Da se to tako učinilo, ne bi bilo Hrvatske, kaže čeda Brana. IZČ ćuti. Onaj treći je govorio kako se druge narode (Hrvate) uvjerilo da su dobili rat, međutim, još će se toga mlogo pitati. IZČ ćuti. I sve tako.

To što je bila probrana publika, nema veze s mozgom. Pitali su ga (IZČ-a) kako može Sanaderova stranka (koja ima na leđima zločine prema Srbima i progon Srba iz Krajina) biti prihvatljiva za Jevropu, a Radikalna stranka u Srbiji ne. Ili, drugo pitanje, kako može Račanova kompartija (mislio je pitač na izbore od 2000) biti prihvatljiva za Jevropu (koja je šutjela kada su Tuđmanovci klali Srbe), a SPS u Srbiji ne. Na to je Čičak mljeo neke
gluposti. Bilo je još i drugih gluposti. Uglavnom, Čičak se osjećao vrlo udobno, i nitko mu nije rekao niti jednu ružnu riječ. Pa, pobogu, on sa svojim Helsinkcima i sa srbijanskim Helsinkcima broji "mrtve Srbe", kako bi pripremili optužnice za oko 4000 hrvatskih bojovnika, kojima će se suditi za ratni zločin.

Zagrebačke fukare nikako da prihvate činjenicu kako je u Srbiji većina pučanstva (pogotovu mladež) za Šešeljevu Radikalnu stranku, a s njom ne mogu plesati kozaračko kolo i praviti Treću Jugoslaviju. Oni drugi, koji ne glasuju za Radikale, isto tako misle kao i glasači i političari iz Nikolićeve stranke, ali to ne govore, čekaju razvoj događaja. U Hrvatskoj nema napretka dok se to ne shvati i dok se ne počne djelovati u tom smjeru.

Pogledajte samo što piše hrvatski tisak i što govore elektronska priopćavala, sve za 100 milijuna dolara. Jeste li vi u HS svjesni pogibeljnosti situacije u kojoj se nalazi Hrvatski narod? Skrajnje je vrijeme da se trgnemo i da krenemo u akciju, ili nas uskoro ne će biti!

U ovomu broju je dobar prilog Đure Vidmarovića o prljavom hrvatskom tisku. Uglavnom trebate zaoštriti politiku prema njima. Kako se moglo dogoditi da od 1990 nije bilo niti jednog hrvatskog dnevnog lista? Gdje su Hrvati-poduzetnici? "Knjiga se svela" na jedan tjednik koji ima izraženo hrvatsko stajalište (HS), i ništa više. I taj tjednik nema potpore hrvatskih poduzetnika, niti ga kupuju niti čitaju onoliko koliko je zavrijedio.

Ima toga još, ali drugom prilikom.

Josip Hećimović Nikšić, Šibenik.

Veljača 2004, pismo novinaru Kužini s vjerske emisije na HTV.

Gospodine Kužina,

jučer sam na HTV  vidio nekakovu «vjersku» emisiju koju ste vi vodili, a gošća je bila nekakva časna sestra Silvana Skorić.

Ostao sam više nego zaprepašten kada sam otkrio da vodi «četničku komunu» za izlječenje narkomana u nekakvom Bosanskom Aleksandrovcu (vjerojatno su njihovi preci tako nazvali naselje nakon što su su im ustaše 1934 ubile njihovog kralja-ciganina i zatiratelja Hrvata).

Najteži progoni su se nad Hrvatima (to su oni nesretnjaci koji su uspjeli preživjeti Drugi svjetski rat, koji je na «ovim prostorima» bio isključivo antihrvatski) dogodili upravo tu, u Republici Srbskoj. A odatle su išli i svi napadi na Hrvatsku. Ono što nisu pobili JNA i Srbi, potjerali su u Hrvatsku - u Knin, Benkovac, Plaški, Vojnić itd.

O njima se ovdje nitko ne brine. Nemaju ništa, u Bosnu se ne mogu (i ne žele) vratiti, nitko ih na Zapadu ne će, a Srbi-četnici se vraćaju i prijete im, zovu ih ustašama i govore im «neka vam pomogne Hrvatska država i Franjo Tuđman». Uglavnom, katastrofa! A plemenita «katolička crkva», preko frustriranih i bolesnih časnih sestara, pomaže upravo krvnicima i ubojicama. A žrtvi ne! Zagrebačke vlasti se cinično smiju. Ivica bi ih najradije pobio a Ivu nije briga; i kukavica je - zanimaju ga samo vlast i šoldi.

Ja sam poznavao te ljude još za vrijeme studija u Zagrebu. Svi su bili ustrašeni i nikada se nisu iskazivali kao Hrvati. Neki su od njih ostali u Zagrebu, ili otišli u Njemačku (rijetki su se vraćali, jer ne bi dobili posla), a oni koji su opstali u Bosanskoj Krajini mogli su se baviti samo poljoprivredom, jer za njih (ustaše!!??) posla nije bilo.

Kada je Milošević srušio jugoslaviju, sjetio se Franjo da bi i on mogao uzeti dio kolača: Titovu vilu na Brijunima (kažu da je čak i odjeću ratnog zločinca Tita oblačio) i Pantovčaku, otetu vilu (1945) u Nazorovoj, nešto love. Kćeri, srpskoj raspuštenici, «Domovinu», unucima-Srbima banke i slično. A žrtvama uspostave «neodvisne, slobodne i međunarodno priznate Hrvatske!» ništa, samo srbske kuće (zapravo su oni četnicima sačuvali kuće da ih osvetnici i žrtve ne bi zapalili) u Plašku, Kninu, Vojniću četnicima - da
ih dokusure. Srbi su u Hrvatskoj ubili preko 20.000 ljudi, u Bosni što Srbi što Muslimani isto toliko, a Katolička crkva pomaže njima. Stid Vas bilo.

A katolička crkva, umjesto - ponavljam - da njima, žrtvi, pomogne, ona pomaže ubojicama i kriminalcima; valjda je to Vojtilin nalog, kada se ono u Banjoj Luci ispričavao za ustaše. Što se on ima ispričavati? A, osim toga, oni nikada nisu oprost ni tražili, niti im i treba. Njima treba osveta i uništenje svega Hrvatskog. To vi, naravno, ne razumijete, ili ne želite razumijeti!

Ne volim niti spomenuti ona bolesnicu i seksualno neiživljenu kuju (Juretićku), koja je morala čak i mantiju skinuti («svrzimantija!») da bi mogla pokorno u Prijedoru pomagati onima koji su u peći (Ljubija) bacali na stotine katolika i muslimana. Ili, što ne pitate onu Jadranku, koju su u Manjači silovali, što nju ne dovedete uz histeričnu Silvanu, da ona nešto kaže?

Šjor Kužina, o četnicima u Saboru i o potpori od desetine milijuna kuna koju država daje srpskim zločincima ne ću niti govoriti.

Ja nemam razumnog objašnjenja (za zločinačko i kukavičko ponašanje vlasti u Zagrebu imam!) za ponašanje tih časnih sestara i fratara (jeste li primjetili da ih je jedva dvojica palo u ruke četnicima, na vrijeme su u skupim autima bježali; zašto nikada ne dovedete župnika iz Saborskog ili Rakovice Josu Bogovića, kojem su Srbi, uz asistenciju koreničkog prote, sve onako ekumenski, gurali dršku od metle u prkno), vjerojatno hoće postati sveci! To je više nego strašno; valjda i ova hoće postati svetica. Tvrdim Vam da na taj način Hrvati i Hrvatska država nemaju nikakvu budućnost, i svijetu služe samo za sprdnju.

Onda, slušam tko vam se javlja: ili bigotni budalaši, ili krvavi partizani. A o zagrebačkim novinarkama-skojevkama ne treba niti riječi trošiti. Ja toliko, a Vi kako hoćete.

Pozdrav od Ali Jusufa iz Šibenika.

Denisu Latinu, 16. veljače 2004.

O Marku Perkoviću, pjevaču.

Ovo što ste prikazali je običan medijski linč u stilu Višinskoga i priprava za likvidaciju pjevača Perkovića, i to kao pjevača i kao čovjeka. Jedan gost u emisiji je rekao, da «to u ovomu trenutku škodi Hrvatskoj». Pa, pobogu, a što je to za posljednjih 14 godina koristilo Hrvatskoj?! Sve i svaka stvar se dade izokrenuti. To je točno ukomponirano za ove posljednje izbore i pušteno je u trenutku tzv. Hadezeove pobjede; auktori same pjesme su negdje u kuhinji Goldstein-Puhovski. Tako je radio i Goebbels. Meni je sve kristalno jasno. Meni su Srbi u Baranji ubili majku i sve joj opljačkali, i ja nemam
nikakva prava na nadoknadu.

Dalje, recite mi, Latinu, nije li «antifašist i demokrat» Ivan Zvonimir Čičak (postoje fotografije i snimke) nosio u Hercegovinu 1991 nekakve crne uniforme i tamo postrojavao kojekakve budalaše? Što ne napravite emisiju o tome? Ili emisiju o Stanimiroviću, šta je bre Doca radio onomad?

E moj Latinu, nije vam dobar posa.

Jusuf Ali bin Jusuf.

Urednici emisije «Pola ure kulture» Branki Kamenski, veljača 2004.

Povremeno, ali s velikom nelagodom, gledam tu vašu «televiziju», pa tako i vašu emisiju, drugarice Kamenjev.

U posljednje vrijeme bili su nazočni ruski znanstvenik Pavlov, srpski književnik Andrić («najveći nerođeni Srbin» - Dobrica Ćosić, Višegrad 1993) i dva mosta.

Prvi je most onaj Maslenički, gdje brojite bure i Juge, ali nikako da objavite koliko puta je od bure zatvoren vaš, Titov, most za Krk? Ili da vidimo koliko će bura (ili Juga) zatvarati most kod Skradina, koji će biti veći i viši od Masleničkog? Međutim, po Masleničkom hodaju Pavlovljevi psi. Jer vi, poput onih Pavlovljevih pasa koji reagiraju na zvono, reagirate na nesretnog Juru, koji vas podsjeća na Hrvatsku Državu, pa, kada se već ne usudite otvoreno udariti na Hrvatsku državu, onda udarimo po mostu, jer je taj most izgradio onaj koji je izgradio Hrvatsku Državu (to vi podsvjesno i svjesno mislite da je Jure tvorac Države), i kada se sruši most, tada će, jelte i... Čak se i pokojni estetičar i filozof iz Banje Luke, vama nikad prežaljeni Radoje, pačao oko mosta. Da nije tragično, bilo bi komično.

Drugi je most onaj u Mostaru. Srpski književnik Andrić, kada je pisao o Bosni, imao je jednu sintagmu koja glasi:»Da se Vlasi ne sete!».

Tako i vi, kako biste još jednom rekli da su ustaše srušili Hajrudinov most u Mostaru, ispreli ste priču o tri nezaposlena kipara koji nisu radili na obnovi mosta. Priča je u Andrićevom stilu, «da se Vlasi ne sete», pa da se još jednom priča ispriča o krivcima za rušenje mosta.

Moj komentar za kraj. Evo vam jedne Kafkine (valjda ste čuli za Kafku?) prispodobe: razgovaraju dvije vrane i jedna će drugoj: znaš li ti, kada bih ja zalepetala krilima snažno, onako kako treba, da bi palo Nebo. Na to će druga, hajde bona, Nebo ne zna da ti uopće postojiš.

Eto, ja toliko, malo o Pavlovu, Andriću, mostovima, vranama. Vi samo i dalje lamatajte krilima.

Aci Stankoviću (gost Ljubo Ćesić-Rojs), veljača 2004.

Mlogo sam odocneo da pogledam traku snimka Vašeg razgovora sa Rojsom. Mogu da kažem da je bilo mnogo zanimljivo, uglavnom ne postigoste cilj da mu se narugate. Poplavio vas je rekom reči. Verujem da će snimak da koristi za pisanje nekakve buduće optužnice.

Na vaše namćorasto pitanje, bi li on (Rojs) udario vašeg zemljaka M. Filipovića, ja vama postavljam kontra-pitanje, a bi li Vi sedeli i uređivali emisiju na središnjoj televiziji da, ne daj Bože, postoji samosvjestan Hrvatski narod i da, u skladu s time, postoji prava i pravna Hrvatska Država?

Allahu Akbar!

Aci Stankoviću (gost Igor Zidić), veljača 2004.

G. Stankoviću, Vi i ostali novinari poput Vas ne govorite istinu, jer se na siteu Francetić.net uopće ne može snimiti pjesma "Jasenovac i Gradiška stara..."; kada to pokušam, uvijek mi se javlja – «trenutno nedostupno». Pa gdje se zapravo može presnimiti ta simpatična pjesmica-podvala iz kuhinje Goldsteina & Puhovskoga?

Allahu akbar!

Baba Jusuf Ali.

A što ga ima s tom pjesmicom onaj nemušti i nezreli Mujo (Igor Zidić)?

Pravobraniteljici za djecu Matijević-Vrsaljko, veljača 2004.

Baš me zanima, građanko Mijajlović-Vrsaljko, hoćete li reagirati na ispad Račanove (Sanaderove, to je ista stvar) milicije prema maloljetnoj djeci u Škabrnji, gdje su ih odveli «na isleđivanje», ni manje ni više nego u Benkovac, gdje su ih satima maltretirali. I to Škabrnjane, preživjele žrtve lakića, pupovaca , stanimirovića i sličnih. Ja sam išao u Belom Manastiru u više razrede osnovne škole između 1956 i 1960. Tada smo imali jednoga nastavnika-četnika (još je živ i zdrav i prima «hrvatsku mirovinu») koji se zvao Radivoje Brnjevarac, i on nam je (samo nesrbima u razredu), dok nas je tukao, govorio: «j.... vam majku ustašku, kada vas već nisu pobili četnici, onda ću vas ja.». Valjda duh Brnjevarca Radivoja još živi.

I kada sretnete gospođu Kosor, slobodno joj prenesite moju poruku: ne pravi se pita od g....., nit se gradi Hrvatska Država s Pupovcem i Stanimirovićem.

Pozdrav od Jusufa.

Vesni Škare-Ožbolt (8. prosinca 2003).

Nekada davno gledao sam izvrstan talijanski film "Mimi metalurgico" od L. Weltmueller. Ima jedna scena, koja se nekoliko puta tijekom filma ponavlja, a koja izgleda ovako: radnici (među kojima je i Mimi) izlaze iz tvornice i svaki put vide istu skupinu bradatih ljevičara i neuglednih ljevičarki s komunističkim transparentima. I svaki put Mimi se obraća svojemu drugu jednom rečenicom:"Chi li paga?" Ili, u prijevodu: "Tko ih plaća?".
Tako i ja, nakon 1990, parafraziram Mimija glede političara u Hrvatskoj, obraćajući se u trećem licu jednine Franji Tuđmanu:"Gdje ih nađe?" U tim "ih" vi, drugarice Škare, imate istaknuto mjesto. I kada sam se nadao da će vas glasači pomesti (što se dogodilo s onim krepanim ribama Budišom i Granićem, te još nekima, ali nažalost većina je ostala), vi ste se nekako provukli.Strašno.

I za kraj, sjećam se vašeg nastupa u jednoj emisiji («Brisani prostor») beogradskog pobegulje Gorana Milića, gdje on spominje neke ljude u Bačkoj (s imenima i prezimenima), koje su došavši četnici iz Hrvatske pobili. Vi ste ta ničim izazvana i ničim opravdana ubojstva prispodobili s likvidacijom zagrebačkg četnika i organizatora srbskog ustanka Jovana Zeca te dijela njegove obitelji. Vi na stanovit način, dovodeći u vezu ta dva dogođaja, opravdavate ubojstva u Bačkoj. Kada su Srbi 1991 započinjali rat (naravno, mislili su - u što ih je uvjeravala demokratska Jevropa - da će za dva dana
biti sve gotovo) nije im palo na pamet da bi im se na isti način moglo uzvratiti. I sada se prikazuju kao žrtve, u čemu im naveliko pomažu "hrvatski" političari.

Doista, "đe vas nađe?".

Jusuf.

Kramariću Zlatku, Blatku; nakon što je naplatio 200 hiljada kunića samo za kamate.

Zaista je nekima dobra ta takozvana Hrvatska Država, dvesta bre hiljada kunića samo od kamata u Strelcu (kako piše VL, i da je vlasnik pobegao, a kamo, verovatno preko Dunava)!! Od mucavog profesora makedonskog (?) jezika i književnosti (tako kažu) u učiteljskoj školi u prašnjavoj provincijskoj i zaboravljenoj palanki socijalističke jugoslavije do novokomponovanog političara i bogataša! I to liberala! Bravo! Demokracija nema alternative, osobito na Balkanu.

 Boži Čubeliću, «Fokus».

Gospodine Čubeliću,

ne mogu, a da ne komentiram dva izvoda iz broja 187 (od 12. prosinca 2003).

Prvi se odnosi na članak o Branku  Jeliću, u kojemu vaš suradnik Josip Krivić navodi riječi zlosretnog hrvatskog borca Branimira Jelića: "Sve je to, što tvrdiš, nastalo pod utjecajem naše uljudbe – naše plemenite hrvatske duše...". Doista mi pri tomu padaju napamet "plemenite hrvatske duše", poput S. Mesića, J. Manolića, I. Račana, I. Ninića, J. Blaževića, J. Bilića, V. Bakarića i da dalje ne nabrajam.

Drugi komentar se odnosi na članak vašeg suradnika Pazina ("Radikalni islam velika..."), gdje navodi krivo ime ubojice nesretne obitelji Anđelić kod Konjica. Ako već ima namjeru imenovati ubojicu, a takve uvijek treba imenovati, tada valja napisati pravo ime, jer je to inače podcjenjivanje i relativiziranje strašnog zločina. Neprijatelj će reći, nit ime ne znaju
napisati. A kada smo već kod ubojice Muamera Topalovića (ne Galijaševića!), on je samo izvršitelj (nešto poput Dimitrija Karamazova), a duhovni ubojice i podstrekači (Ivani Karamazovi) su Vesna Pusić, Stipe Mesić, Ivica Račan, Anto Nobilo i slični, te mnogobrojna bulumenta "hrvatskih" novinara, koji pišu, ili su pisali,  o hrvatsko-bošnjačkom građanskom ratu.

Jusuf iz Šibenika.