|
PRAVO
NA PRAVU STRANKU PRAVA
Negdašnja
stranka-uzdanica borbene hrvatske državotvorno-nacionalističke
desnice, Hrvatska Stranka Prava, zaplovila je posljednjih godina u
mlake vode umjerenjaštva i minimalizma, konformizma i oportunizma,
političke korektnosti i parlamentarno-partitokratske rutine. Njezin
vođa, mr. Anto Đapić, nije se pokazao doraslim teškom i složenom
trenutku, velikim zahtjevima hrvatske borbe, te svetim načelima od
kojih se ne odstupa. Prilagodio se bez otpora udarnoj trojki, koja
mu u stranci vodi glavnu riječ: prevrtljivcima, liberalima i
tehnokratima prof. dr. Slavenu Letici, dr. Tončiju Tadiću te mr.
Miroslavu Rožiću. Donosimo stoga na ovome mjestu (ne slažući se baš
sa svakim detaljem) dva oštro kritična napisa o Đapićevoj politici,
jer se dobro nadopunjuju i vjerno oslikavaju stanje u kojemu se
našla tradicionalna, nekoć velika i junačka Stranka nam Prava.
Mjesta
ad
hominem, premda prilično gruba, nismo
izbacili, smatrajući da ih polemički stil može podnijeti uz ozbiljne
činjenične argumente.
ULT.
ĐAPIĆU, NE SRAMOTI NAŠE DIČNO IME!
Piše: prof. ing. Ante Rokov
Jadrijević
Objavio
bih ovu reakciju na Đapićev interview u «Vjesniku» (12.
studenoga 2003) i prije, no nisam mu htio pokvariti izborne izglede,
bolje rečeno, izglede njegove državotvorne stranke HSP, čiji sam
stari simpatizer, ali ne i član.
U
tom interviewu, g. Anto Đapić na izravni je poticaj
novinarke, uz ostalo, rekao i ovo: «HSP nije nasljednik ustaškog
pokreta i nemamo se kome ispričavati, jer ne snosimo odgovornost za
pokrete iz prošlosti. Želim posjetiti Izrael, jer u povijesnom
smislu ima mnogo sličnosti s Hrvatskom, no to ću učiniti poslije
izbora. Posjetit ću Yad Vashem i smatram da i mi moramo imati
memorijalni centar.»
Ta
traljava Đapićeva sugestija je nezgrapno ciljala na imbecilni
zaključak, da bi on u Izraelu, točnije Yad Yashemu, zapravo proučio
obrazac za podizanje hrvatskoga Yad Yashema, imajući valjda u vidu
Bleiburg, Sošice, Macelj, Maksimir, Jasenovac, Donje Podgradce (pod
Kozarom), a možda i Vukovar, Ćelije, Berak, Škabrnju i druga nova
stratišta našega hrvatskog naroda.
Ovog
sam Božića u «Vjesniku» pročitao jedan članak iz «Jutarnjeg Lista»,
iz pera stanovitog Željka Ivanjeka, o tome da je Đapiću odbijena
«dobrodošlica» u Izrael, u čemu je – sugerira se – ključnu ulogu
odigrao jedan od danas najutjecajnijih izraelskih političara, Tommy
(kršten kao Tomislav!) Lapid, rodom iz Novog Sada (!), koji je u
koaliciji s izraelskim premijerom Sharonom, štoviše je njegov
zamjenik. Sharon je pak rodonačelnik cionističkog fašizma, koji
nimalo ne zaostaje za našim Antom Pavelićem.
Taj
Lapid je bio ključna osoba koja se protivila već i posjetu pokojnoga
hrvatskog Predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana Izraelu, kada se
i on nešto htio ispričati Židovima za neke povijesne činjenice iz
svoje knjige «Bespuća povijesne zbiljnosti» o sramotnoj ulozi i
sramotnom ponašanju Židova u sabirno-radnom logoru Jasenovac. A
suvišno mu se bilo ispričavati za istinu!
To,
naime, nije bila nimalo paušalna, neutmeljena i retrogradna tvrdnja.
Prvi ju je objavio pokojni dr. Ante Ciliga još 1978 u Rimu – u
svojoj knjizi «Sam kroz Europu u ratu (1939-1945)», i to na
hrvatskom jeziku. Uostalom, Tuđman se najviše koristio baš tim
vrelom.
Nama
je danas mnogo dragocjenija mala knjiga židovskog sociologa
nastanjenog u Londonu, sina preživjelih žrtava holokausta, Haima
Bresheetha, koji je uz pomoć Stuarta Hooda napisao «Holokaust za
početnike» (naklada Jesenski & Turk, Zagreb 2002). Na str. 60-65
navodi se onome Ciliga-Tuđmanovom srodan primjer iz židovskog geta u
Varšavi i Lodzu 1942/43: primjer Judenrat-a, dakle
kolaboracije vodećih Židova s Hitlerovim nacistima, uoči junačkog
ustanka Židova u Varšavskom getu. (Sve se zbivalo doslovce isto kao
u Jasenovcu, u kojemu je također djelovao stanoviti Judenrat.)
I to je potvrdio i napisao Židov, sin žrtava holokausta.
Nesretni
Franjo Tuđman nije znao za tu knjižicu, objavljenu u Londonu 1994; a
kakvog je «veleposlanika» tamo držao u to vrijeme, i po kojem
kriteriju odabranog, to su znali samo on i Šarinić. Sramota! A bilo
je to baš u jeku najvećih napada na Tuđmana sa židovske strane.
Dakle,
Anto Đapić nije trebao izraziti svoju predizbornu nakanu da ode u
Jeruzalem (kao u Canossu) slično Gianfrancu Finiju iz «bratske» mu
stranke Alleanza Nazionale. Ovakav kakav si, Đapiću, postao
si balast svojoj vlastitoj stranci, koju si nasukao kada si otišao
Račanu u njegovu Canossu, te mu ponudio oporbeni savez protiv
Sanader-Šeksovog HDZ-a. Ovaj Te je odbacio, pa si se opet priklonio
Račanu. Pamet u glavu, Anto Đapiću! Ponudi svoju kapetansku kapu dr.
Tončiju Tadiću i zadovolji se čašću prvoga časnika palube svojeg
HSP-a. Ne sramoti opetovano naše dično ime! Sjeti se dičnog i
dostojanstvenog Ante Starčevića!
ĐAPIĆEVE LOŠE TEZE I PROTEZE
Piše: Semper Paratus
Kako
se od dvije loše političke teze može doći do dvije loše političke
proteze, pokazuje izjava Ante Đapića (konferencija za novinare 7.
veljače o. g.) da njegova stranka, HSP, više ne smije biti
politički talac HDZ-a, te da je sasvim logično i normalno očekivati
da će HSP već na općim lokalnim izborima koalirati čak i sa SDP-om,
najvjerojatnije u Zagrebu!
Da
nešto nije u redu s tim njegovim novim stavom (znanim i kao prizemni
politički oportunizam!), jasno je i samom Đapiću, kad se opravdava:
«Do sada je bilo prešutno pravilo da je koalicija sa SDP-om
nezamisliva. Međutim, želimo srušiti te predrasude i tražiti
partnere izvan političkih krugova u kojima smo do sada percipirani.»
Prije će biti riječ o iščašenom političkom razmišljanju, te pokušaju
neprincipijelne političke koalicije sa svojim smrtnim
neprijateljima. Probao je to već Dražen Budiša, pa je nepovratno
potonuo u živo političko blato.
Najčudnije
je, da je istoga dana, nešto prije konferencije za novinare, Đapić
od svojega Glavnog stana dobio «jednoglasnu» potporu kao kandidat za
predsjednika HSP-a u slijedećem mandatu, jer je «njegov dosadašnji
rad (zapravo Tadićev i Rožićev!) ocijenjen vrlo uspješnim».
Uskoro
bi, dakle, Hrvatskom mogao vladati Račan-Đapićev Centralni komitet
glavnoga stana, Stranke demagoških promjena i Hrvatske stranke praha
(i pepela pomirbe s oznašima i udbašima). Znači da bi uskoro mogle
vladati dvije loše teze i dvije loše proteze.
Ružna
stvar je euforija (subjektivno dobro osjećanje kod teških bolesnika,
katkada baš pred smrt). Tako se zacijelo osjećao i Budiša pred dvije
godine, uoči svojega vlastitog Sudnjeg dana. Đapić sve češće
pokazuje iste simptome gubljenja kompasa i orijentacije u vremenu i
u prostoru.
Samo
dan-dva prije, Anto je Đapić dao interview za «Jutarnji List»
i tamo izjavio: «Nisam bio ratnik, ali sam apsolutno bio aktivni
sudionik Domovinskog rata. Ja sam u HOS-u bio ono što je Antun Tus
bio u HV-u.». E, pa vrijeme je da naš dragi Anto malo podsjeti na to
zašto je pobjegao iz Osijeka u ljeto 1991, baš kad je u njemu
počinjao teški i krvavi Domovinski rat. Da nas podsjeti kako se po
Zagrebu ljuto borio protiv srpskih ražnjića i čevapčića, kako je od
toga teško otekao oko trbuha i oko vrata, takorekuć smrtonosno, što
je bio skoro nerješiv problem za njegove krojače, koji su mu svaki
mjesec morali krojiti i šivati novo odijelo, - te da nam objasni u
čemu je bila sličnost s generalom Antonom Tusom, ondašnjim
načelnikom Glavnog stožera HV-a. Nije valjda da je vidjela žaba
kako se konji potkivaju, pa i ona digla nogu?
A
bilo bi dobro još jednom čuti priču kako ga je Manolić «delegirao» u
Paraginu i Paradžikovu Hrvatsku stranku prava, i kako je odmah nakon
toga Ante Paradžik mučki ubijen. Ako su to zaboravili Velimir
Kvesić, Vlado Jukić i dr. Boris Kandare, mi ostali skromni
«pristaše, ali ne i ustaše» to nismo zaboravili, i nikada ne ćemo.
Čudim
se «pobočnicima» u Đapićevu Glavnom stanu. Kuda vam se toliko žuri,
ljudi Božji? Sanader srlja naprijed u minsko polje američkog
militarista Donalda Rumsfelda, koji je nedavno u zagrebačkim dvorima
pohodio svoje nove marionete, kako bi im zapovijedio da mu u Irak i
Afganistan pošalju hrvatske vojnike (kao «glinene golubove»), eda bi
iračka i afganistanska nova gerila imala na nišanu neke druge mete,
a ne «jadne i nedužne» Amerikance. Takva je, eto, sudbina
marionetskih režima, pa HDZ-u treba ostaviti da se sam koprca u
svojim kučinama i svojemu svakodnevnom gubljenju obraza. Vrijeme je
već počelo raditi protiv Sanaderovih «mirotvoraca». Ivica Račan
platio je cijenu: i on je htio sjediti na dvije stolice.
Pametan
vođa jedne zdrave hrvatske stranke znao bi mirno čekati ishod tog
vazalnog i vazelinskog odnosa. Bolje gubiti i vrijeme, nego izgubiti
obraz! A za takvo što HSP mora naći novog vođu. Đapić je svoj obraz
izgubio još 1991. On povratkom SDP-u zapravo zatvara svoj osobni
krug.
|
