|
ABYSSUS CROATIAM INVOCAT
U
hipu pola ljeta već prođe, a Hrvat sa Ivom još
manju kost glođe.
Znam, znam, nije u biti uopće smiješno. Ali je zato tragično, zar
ne!?
Čini
mi se, naime, da je vrag kojeg smo se pribojavali kad je «naočiti
Ivo» preuzimao kormilo hrvatskog političko-gospodarskog broda, čak i
crnji od samoga sebe.
 Dakle,
nakon što je Sanader vapio za 100-dnevnim «grace periodom», možemo
prigodom obilježavanja 200 dana njegove «vladavine» (duplo, prosim
lepo), slobodno zaključiti kako se inaugurirao, potvrdio pače, kao
stečajni upravitelj državnog entiteta znanog kroz stariju, ali i
najsuvremeniju povijest kao «reliquiae reliquiarum olim inclyti
regni Croatiae»; kao grobar Hrvatske, njezine prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti. Nepodopštine o kojima se njegov predšasnik
«Giovannino Rosso» iliti «Crveni Ivica» nije niti usudio sanjati,
«Giovanni Nationale» bez problema radi.
Mučenik
i književnik Budak je tako opet anatemiziran i posthumno iznova
ubijen, isto kao i junački mu suborac Jure vitez Francetić, čija je
jedina krivica što je uspješno i efikasno neutralizirao svetosavske
vampire, rečene četnike, koji su mahnito klali sve živo nesrpsko na
prostoru nesretne Nezavisne Države Hrvatske. Baš kao i u Domovinskom
ratu, čiji su junački sudionici – hrvatski bojovnici, veterani tog
rata na najboljem putu da završe poput Mile i Jure.
Dok
notorni četnici najurednije sjede u Saboru i Vladi, odnosno sve se
masovnije vraćaju u nemilu im Hrvatsku, Hrvat (sic!) Sanader ubrzano
Hrvate u toj Hrvatskoj pretvara u ono što su bili u obe
smradogenetske Jugoslavije, kaj će reči «drek na šibici» tj.
obespravljena gomila depresivnih jedinki.
A
sve to, navodno, da se umiili Europi. Kao da je stara droca Europa
nekakva božica (moguće a lá Kali!?), pa joj treba obredno prinositi
žrtve u obliku hrvatskog suvereniteta, samopoštovanja i narodnog
boljitka.
Ulizivanje
Sanadera i imočkog mu žmuklera svakoj «šuši» s one strane «grane»,
eufemistički nazvano «diplomatskom ofanzivom» (valjda po uzoru na
idola mu šumskoga maršala i njegove ofanzive), moralo bi svakom
polunormalnom Hrvatu aktivirati mehanizam za povraćanje.
Nelegalni,
nepotrebni, nepravedni, potpuno politički i sramno antihrvatski sud
u Haagu, te njegova lažljiva «perjanica» Carla del Ponte, Giovanniju
su i društvu neusporedivo važniji od istine i pravde, generala
Gotovine, ili bilo koga od nas.
Galopirajuće
finiširanje rasprodaje posljednjih gospodarskih entiteta (koji, de
facto, pripadaju svima nama), te nekretnina od značaja, učinit će
bez ikakve dvojbe Hrvate u vrlo bliskoj budućnosti, slugama,
lakejima, nadničarima i podstanarima u vlastitoj im (i jedinoj)
Domovini.
A
tu je, se razme, i sveprisutno rastakanje posljednjih utvrda
hrvatskog morala, narodne uljudbe koja nas je kroz stoljeća
definirala i čuvala od nestanka. Hedonizam, liberalizam,
amerikoidnost, egzistancijalni egoizam i kretenizam su dominantne
značajke suvremenog hrvatskog društva u kojem idealizam, vjera,
ljubav, predanost, zajedništvo i domoljublje postaju sve
nepoželjnijima s gotovo sto postotnom sudbinom Mile i Jure.
I
tako dok Premijer vlastitu zemlju eutanazira, zakleti nam
prekodrinski neprijatelji istovremeno bez kompleksa i zdvajanja
ustoličuju nepatvorenog četnika Borisa Tadića za predsjednika. I ne
odriću se niti pedlja osvojenog, opljačkanog i nevinom krvlju
natopljenog teritorija. Velikosrpski se plan očito nastavlja,
čitatelji dragi.
Mogao
bih tako, nažalost, još danima nabrajati ono što ne valja, no
umjesto toga ću samo zaključiti kako je naša voljena Hrvatska još
jednom nad ponorom nihilacije, koji je ovog puta poput svemirske
«crne rupe» i privlači kobnom silinom, spreman progutati je u svakom
trenu, a ja se pitam, pa pitam, imaju li motori hrvatskog
svemirsko-nacionalnog broda dovoljno goriva i snage, a astronauti
dovoljno hrabrosti i volje da joj se odhrvaju!?
No,
možda nam i nije sve baš do kraja crno. Ak’ nam već Premijer nije
bog-zna-kaj, sva je sreća da imamo ljudinu za Predsjednika. Koji je
uz sve kvalitete i nepredvidljiv, tako da nikad ne znamo da li će
dan započeti u Zagrebu ili Jasenovcu, kod Charlija ili čergareći s
medom (brundam-gunđam), odnosno plesati kolo i uvlačiti se Karli
mostobranki. Bilo kako bilo, ipak je najvjerojatnije da bu nekog
Hrvata negje odcinkaril, ili bar prodal nekakvu državnu tajnu.
|
