|
HOMMAGE
BRUNI BUŠIĆU UZ 65 ROĐENDAN
(1939-1978-2004)
Rudolf Arapović: Bruno Bušić; Meteorski bljesak na hrvatskomu
obzorju.
Pisma
Brune Bušića.
HB Press, Washington D.C. 2003. Str. 152.
Piše:
Mladen Schwartz
 Odmah
nakon opsežnoga sveska «DL 229503», u kojemu donosi udbaške
materijale iz dossiera što ga je Udba o njemu godinama
vodila, hrvatski borac i publicist Rudolf Arapović objelodanio je –
na 25-u obljetnicu smrti Brune Bušića - i ovu hvalevrijednu knjižicu
o svojemu palom prijatelju i suborcu. Knjiga je hommage na
način collagea: Uz vrlo instruktivno auktorsko uvodno slovo o
Bruni (o njegove tri emigracije, borbenim akcijama, borbi s prodanim
hrvatskim dušama...), donešen je i niz pisama što ih je pokojni
nacionalni revolucionar pisao suradnicima Marijanu Gabelici i
Rudolfu Arapoviću. Pogovor je knjizi napisao sam Gabelica, a u dva
pridodana napisa iz sedamdesetih, negdašnji predsjednik Hrvatske
Seljačke Stranke, dr. Juraj Krnjević, izjašnjava se u prilog našim
«zračnim gusarima», koji su, pod vodstvom Zvonka Bušića, u rujnu
1976 posudili američki zrakoplov, eda bi iz njega nad europskim
gradovima izbacili letke s pozivom na slobodu hrvatskoga naroda i
suverenitet hrvatske države.
Tekst
je letka bio napisao Bruno Bušić. Zato je Arapović Krnjevićeve
priloge i uvrstio u svoju knjigu. Inače valja spomenuti da iskusni
političar Krnjević očituje nemalu dozu naivnosti, tražeći da se
Zvonkova, ali i sve buduće usporedive otmice unaprijed, promatraju
kao mirotvorno, a ne kazneno djelo, te da se otmičarima zajamče
pregovori. Jednako naivno Krnjević se čudi da je Jugoslavija osudila
Zvonkovu, ali ne i niz arapskih akcija zračnoga gusarstva.
Nu,
vratimo se temi. Iz pisama sabranih u ovoj knjizi, čitatelj će
stjeći prilično dobar uvid u ličnost Brune Bušića, u ideale koji su
ga pokretali, te u vrednote što ih je držao svetima. Bruno je bio u
najboljem smislu riječi fanatični idealist. Prezirao je ljigavo
taktiziranje, uzdizao je neupitna načela. Lutao je, poput neke
romantične figure zalutale iz boljih vremena u naše bijedno
stoljeće, po nesklonim nam zapadnim zemljama od nemila do nedraga,
mijenjao gradove, stanove i krevete, što mu je donijelo i bolest
kralješnice. Nerijetko bi radio u najtežim tjelesnim mukama. Do
smrti planirao je napisati knjigu, neki «suvremeni roman». Nije mu
bilo dano, ali su zato hrvatski franjevci izdali većinu njegovih
radova (književnih, znanstvenih, političkih) u zborniku «Jedino
Hrvatska!». Svoje suradnike Bruno ne štedi, oštro ih, ali
prijateljski kori, uvijek samosvjestan i uvjeren da je u posjedu
istine i pravde. Takvim su ga noviji naraštaji hrvatskog
iseljeništva i doživljavali: kao karizmatskoga vođu, nacionalnoga
sveca i junaka, koga se sluša bespogovorno, čija je uvijek
posljednja. Tko ga je poštovao, nije se razočarao. Urotu su pak
protiv njega sustavno kovali minimalisti, reformisti,
trećejugoslavenski demokrati, kojima nije odgovarao ekstreman i
radikalan muž – a Bruno se sam takvim vidi, i kroz ova pisma. Lajali
su na njega nemoćni slugani tuđih službi, kukavni ropski
malograđani, kakvi ga ni mrtvoga, u novoj Hrvatskoj, ne mogu
podnijeti, kao što ne mogu podnijeti ni njemu slične slobodoumne,
beskompromisne, bojovne značajeve.
Nije
stoga slučajno da, osim Arapovića i još pokoje časne iznimke, danas
u ovoj postjugoslavenskoj zemlji Kroaciji nitko i ne spominje
uistinu važna i hrabra djela Brunina na rušenju tvorevine, nego ga
svode na piskarala Jakše Kušana, i najveći mu domet vide u (svakako,
vrlo dobrim) člancima napisanima za «Novu Hrvatsku», premda je s tom
umjerenjačkom družbom zarana dospio u nepomirljiv sukob.
Arapović
na jednom mjestu pretpostavlja kako bi, da je Bruno preživio,
Hrvatska dobila mlađega vladara (Tuđman bi prije dospio na vlast),
te da bi nas on, uz ostalo, spasio obnove Titova kulta. Ali Tuđman
se osjećao ujedno i kao Titov (i kao Pavelićev, pa i Radić-Mačkov)
baštinik. Glede pak Brune, da je preživio, vjerojatno da bi mu stari
prijatelj i suradnik Tuđman dodijelio kakvu uljudbenu ili sličnu
dužnost, a Bruno bi, sa svojim opravdanim maksimalizmom i čistoćom
načela, ubrzo dospio u sukob s Vrhovnikom, te završio u nekoj vrsti
prisilne i prerane mirovine u Vinjanima Donjim, na glasu ridikula,
provokatora i terorista, a nakon Domovinskoga rata zasigurno i
ratnog zločinca. Tako se Hrvatska u pravilu odužuje svojim
veličinama.
Koga
bogovi vole, umire mlad – veli nam grčka izreka. Usud je htio da
Bruno umre s nepunih 40 godina, da mrije kao junačina, na bojnom
polju, a ne kao umirovljenik u krevetu. I Arapović dotiče taj
moment.
Bušićanstvo
je pobijedilo: Arapović lijepo veli, kako je Brunu Bušića
naslijedila bojna «Bruno Bušić». Ali je Bušićanstvo, valja priznati,
i poraženo – od hrvatskih, ne od jugosrpskih snaga, jer bojovnici
Brunine bojne danas u Hrvatskoj ne vrijede ništa, jer ih se
ponižava, izvrgava gladi i siromaštvu, demobilizira, kriminalizira i
tjera u ludilo ili samoubojstvo. Stoga misija Brune Bušića još ni
izdaleka nije okončana.
Na
kraju samo jedna osobna napomena, za ljubav povijesne istine:
«Lundske Teze» napisao sam ja, dakako i na temelju (znatno
drugačijega) Brunina predloška, kao i na temelju iscrpne rasprave
nas nekolicine iz Brunina kruga. Bruno ima dostatno velikih djela, a
da mu se ne moraju pripisivati i ona, koja u strogom smislu nisu
njegova.
Arapović
navodi Brunine proročke riječi: «Ako dođe sutra do prijelomnih
trenutaka u našoj povijesti, mala je vjerojatnost da narod opet ne
će biti izigran i izdan za volju nečijih posebnih, sebičnih
interesa.» (str. 55).
To
je situacija u kojoj živimo i s kojom živimo. Teško da bi se tome
moglo išta dodati. Osim, da je Bruno nedvojbeno bio jedan od
najvećih Hrvata, jedinstvom riječi i djela, izljeven iz jednog
komada, usporediv samo s Kvaternikom. A Rudolfu Arapoviću hvala da
je na njega podsjetio kada je najpotrebnije!
(Objavilo «Hrvatsko Slovo br. 458 = 30. siječnja 2004;
urednici su izbacili odlomak koji je ovdje istaknut)
|
